PANO KRATKIH PRIČA

PANO KRATKIH PRIČA 
 (proza, satira, novela)
za pisce kratkih priča.
TEME: Životne, ljubavne, dokumentarne, izmišljene.. 
 Priče će biti postavljene na blogu barem 6 mjeseci od objavljivanja...
Radovi se potpisuju sa imenom i prezimenom autora.
Uz priču treba poslati i ime, prezime, adresu i broj mobitela ili tel. na  pjerkz@gmail.com

SVRHA ove stranice je upoznavanje sa stvaralaštvom već novih i starih, prizantih i nepriznatih pisaca današnjice ....

Budite kreativni zbog sebe, a nama to nemre škoditi
UKJLJUČITE I PREDSTAVITE NAM SE...


 --------------------------------------------------
------------------------------------ 

Pješčana arena
 (Ivan Orehovac)

     Ta pješčana arena nije služila, kao u negdašnje doba, nekom vrsti rata, ratovanja između dvojice ratnika gladijatora-borca koji se međusobno klate, dok im doslovno ne pade glava s ramena, a tad ih još smažu psetaste životinje, za jedan obrok. E pa tamo se jedne noći tada, kao obično tog dana borio Josip Kečko s mnogo životinja i s mnogo ljudi ipak ponaosob, ne da bi dokazao, kako je jači od svojih izazivača i tako, nego da uživa, prepuštao se tom uživanju, s nikim to ne dijeleći, da bi strasti izgarale jačim sjajem, sjajnijim od bljeska vatre kojeg proizvodi radnik uza cestu, i tako.
     Bio u areni jedan ljuti crveni bik, a dok je jurio na crveni plašt matadora poskakivao bi na sve četiri noge, krećući se bez zastoja, duboko uvjeren da može probiti i goli zid, treba li. Baš su izabrali pravo vrijeme, niti je pržilo sunce niti su se pravile ozebline na prstima, dan je zalazio, prepuštao se noći polako ali sigurno, zalazilo je sunce i mogao si tamo u publici reći do poslijepodnevu jedan prijazan, srdačan pozdrav.
     Smrkavalo se i u glavi Josipa pa ga oblije voda uvidjevši da mora skoro poći, naime ima pred sobom još jednu cirkusantsku točku, performans bez glave i repa, puka improvizacija. Sad kad nema drugih u areni kuca mu vrijeme da učini nešto što će nasmijati ljude u roku dvije-tri minute. Kao što vidimo, nema niti vrijeme ograničenja, nije zadano i tako, ali vrijeme već curi i ponestaje im daha u plućima, u ustima i u samom zraku.
     Kao da to nije dosta, krv, znoj i prolivene suze pred oko stotinu mase koja se kreće sad lijevo sad desno, nemirno poput predigrenog podzrava navijača nekim tamo loptenim igračima uoči samog početka, Josip Kečko zadovolji se Bogu što je igra ujedno gotova i što slijedi nova, samo, kako to da nije slutio da igre ima na svakom koraku, i nato čuje zvižduk iz nepca suca koji je to sve mirno i staloženo promatrao, bez nekog trilla, inače tako svojstvenog da uđe u vene okupljenima. Pa i samoj životinji, uzmite bilo koju, čuđenja bi bilo da se nije makar samo preznojila od rada, i to na čekanju, a kamoli ako se uzme u obzir sva ta igra, čudo jedno.
     – Jesi li sretan što je predstava završena, a tebi u usta lete zelene pare – upita ga vlasnik ove cirkuske arene, Srećko. – Nadam se da si i sam zadovoljan sa svojim radom. Neobično cijenim i nagrađujem talentiranog performera, a ono na kraju bilo je puf u oči, nije li tako.
     – Na jedan čas imao sam dojam da ću izgubiti pamet, ali vješto sam se izvukao i pobijedio osim treme i samu bolest, i to jednim jedinim pokretom ruke paf, vidite li vi zeca iz mog rukava, ali kako li je to ono išlo – strovali se na pod Josip Kečko izgleda dovršivši misao, poentu.


******************************


Ljubavi jedina!


Još me prožimaju lagani žmarci kad se sjetim tog lipanjskog jutra. Ti ćeš se isto sjetiti, kad dobiješ ovo pismo. Sigurno ćeš i razumjeti zašto sam to uradila, i znam da ćeš mi oprostiti jer sam uvjerena da me isto tako voliš, fatalno, posesivno i pomalo glupavo, kao i ja tebe. Uvjerena sam da ta ljubav nije nikada prestala.
Tog sam lipanjskog jutra doslovno utrčala u ured ravanatelja i gotovo u jednome dahu mu plačući rekla kako me je nastavnik glazbenog odgoja zaveo, uvukao u mrežu strasti i u tom ljubavničkom odnosu sve vrijeme boravka u našoj školi nastavio seksualno zlostavljati. Ravnatelj je pozvao moju mamu, pošto je tata bio kao i obično na poslovnom putu, pozvao je tebe i mene. Nakon pojedinačnog ispitivanja i opet zajedničkog svi smo se složili da neće biti tužbe protiv tebe, ali da uskoro moraš napustiti školu. Istina je bila posve drugačija.
Sigurno ćeš se sjetiti toga dana, početka nove školske godine, mojeg trećeg razreda. Ušao si sa ravanateljem koji te je predstavio kao nastavnika glazbenog i kao zamjena za našu profesoricu koja je otišla na porodiljski. Sve cure u razredu i ja sa njima smo ugledale pred sobom Anđela, nebesko plavih očiju. Sve su se cure istog trena zaljubile u tebe, samo ja sam bila sretnija od njih jer ti nisi odvajao oči od mene. Još je sudbina bila čarobnija kada si sa oglasne ploče prepisao telefonski broj od vlasnika stana. Bili su to moji roditelji, bio je to stan u potkrovlju moje kuće.
Još osjećam blagu noćnu jezu koju sam osjećala šuljajući se noću u potkrovlje, gdje si me čekao raširenih ruku, gdje si me zvao Moja Malena, gdje si mi šaputao kako ćeš me čekati da odrastem i da zauvijek ostanem tvoja. I tako su dani prolazili uz nježne zvuke tvoje gitare i spretnih prstiju koje su znale milovati isto tako božanstveno kao i prebirati po žicama gitare. Teško je bilo znati da su i ostale cure bile u tebe zaljubljene, teško je bilo gledati kako si prema svima njma bio pažljiv i nježan. Ipak sam bila uvjerena da su tvoje riječi iz našeg potkrovlja istinite. Ono preko čega nisam mogla proći bilo je jedno jutro kad je moja mama polako na prstima izlazila iz tvoje sobe. Izgledalo je kao da leti, a tata je tada bio na poslovnom putu. Meni je samo onako u poluglasu, kao da me se to uoće ne tiče rekla da ti je odnijela oprane i izglačane košulje. To nisam mogla podnijeti i isto sam jutro odjurila ravnatelju u ured. A dalje je bilo to da si se vratio u Zagreb na Glazbenu Akademiju i da ti je ta stanka dobro došla da položiš još neke zaostale ispite.
Ja sam stalno bila uvjerena da ćeš mi se javiti. Završila sam gimnaziju, uskoro i fakultet. Namjerno sam odabrala Zagreb, nadjući se da ću te tamo sresti. Nije te bilo, ja sam se vratila u provinciju, uskoro zaposlila i slijedeća je bila udaja. Bila sam zadnja od školskih prijateljica, one su uplovile u bračne vode puno prije od mene. I eto mene sa mojim dragim na ljetovanju u Biogradu na moru. Prvi dan smo se malo osvježili u moru i drugi dio dana potrošili na smještaj i razgledavanje grada. U toj šetnji sam se zaustavila pred velikim plakatom. Buljila sam u tvoju sliku, malo si se promijenio, ime si promijenio u umjetničko, samo su tvoje oči bile iste. Suprug mi je glasno uzviknuo: "Ne, ne, ne, na mene nemoj računati, ako planiraš na taj koncert, možeš samo bez mene, ja sam se odlučio za kasino!". Dalje jedan dio znaš, došla sam puno ranije i zauzela mjesto ispred pozornice. Opet su nam se oči srele isto kao i one godine u školskoj klupi. Brzo si me prepoznao i sve si pjesme samo meni pjevao. Poslije smo se šetali kraj mora, nagovarao si me da idem s tobom. Odmahnula sam glavom i tiho ti rekla da sam se udala. Zvao si me da pobjegnemo zajedno. U hotelsku sobu sam se vratila kad su se pojavile prve zrake sunca. Muž me je šaljivo pitao kako to da je koncert tako dugo trajao. Ja sam se zbunjeno nasmijala i rekla kako nisam mogla spavati i kako sam sjedila na obali. Više nikada nismo razgovarali o toj večeri. Nakon devet mjeseci rodio nam se sin sa prekrasnim nebesko-plavim očima.
Sada bih mogla brzo završiti ovo nedovršeno pismo, da se nedavno nismo kao razred sastali na godišnjici mature. Prijateljica mi je ispričala kako si u njenom gradu imao koncert, kako si joj rekao da me još voliš, i kako bi htio da budemo zajedno, ali da poštuješ moju odluku i da si joj za svaki slučaj dao svoju adresu. Moj život je do tada bio prazan bez tebe i prava pustinja. Nisam više mogla živjeti u laži i vući se kroz život pogaženih ideala. Jedne sam večeri mužu sve priznala i on je rekao da uradim što mi je volja. Spremala sam se k tebi, pripreme su bile skoro gotove, sa strepnjom sam čekala da ti pokucam na vrata sa našim djetetom u naručju, a pismo ću ti osobno predati.Osmijeh mi se zaledio na usnama, rukom sam zatomila vrisak ugledavši na naslovnoj strani dnevnih novina tvoju sliku. Pokraj slike je bio tekst kako je naš poznati glazbenik i pjevač nađen mrtav u svome stanu te kako se pretpostavlja da je uzrok smrti moždani udar.
Ne znam sada kamo da ti pošaljem ovo pismo u kojemu ti pišem kako te ludo volim i kako bez tebe više ne mogu živjeti.

Tvoja Malena
  
----------------------------------------------------------------------
----------------------------------------

Marko Marciuš:

Koliko mi zapravo znamo o ljubavi?

    Kada sam ga upoznao, Olaf je bio jedan posve normalan momak. Na početku neobičnog razdoblja o kojem pripovijeda ova priča navršio je dvadeset i osam godina. Imao je crnu kosu, smeđe oči, bio je pretjerano mršav. Nije se sjećao roditelja; jedina rodbina na koju se mogao osloniti bila je njegova baka, u kućici na periferiji grada. Tamo je imao sobicu (zimi se grijao na drva), s vlažnim zidovima, krevetom i jednim ogledalcem.  
    Olaf iz nekog razloga nikada nije tražio puno od života. Zaposlenje, kruh, mlijeko i cigarete. Povrće iz vrta i kvalitetnu zimnicu.
    Radio je kao zidar, maler, ljeti bi brao jabuke.
    Maštao je o djevojci.
    Svoju potragu za ljubavlju i njezina zakučasta pravila postavio je ovako: ako ikada pronađe nekoga tko će ga voljeti takvog kakav je, ta će osoba svakako biti spremna živjeti u sobici koju mu je dala baka, ali poznavajući ga i kao osobu spremnu na promjene. Meni se njegov stav činio smiješnim, ali nisam ga sudio. Bio je inteligentan na svoj način i donekle nepredvidljiv. Svi ljudi s kojima se družim i o kojima pišem su takvi.
    I tako je Olaf nastavljao živjeti istim životom, iz dana u dan, sakupljajući sitnu ušteđevinu u svoj „ljubavni fond“, čekajući željenu osobu koja će ispuniti prazninu njegova života.
    Navršivši tridesetu, zakopao je baku na groblju Sv. Roka. Renovirao je stan, kupio dva nova ormara, jedno sobno ogledalo, grijalicu na struju i novi zamrzivač. Ponosio se svojom snalažljivošću i spremnošću da se probija kroz život. Vjerovao je da će ljubav njegova života biti ponosna na njega.
    Te iste godine, duge i sive jeseni 2010., susreo je prvu osobu koja mu se učinila najbliže onome o čemu je ikada maštao. Toga istoga dana, raspitujući se u obližnjem lokalu, saznao je i da se radi o Ivani, dobrostojećoj djevojci koja je živjela tek dvije ulice dalje od njegove kuće. Koji su bili razlozi zbog kojih mu se svidjela baš ona, teško je reći. No ono što znamo jest da je Olaf, u svojoj slijepoj vjeri u sudbinu, počeo u sebi kovati planove za njihov zajednički život. Njegove misli usmjerile su se na bolje zaposlenje, a s time i na nužnu prekvalifikaciju. Počeo je razmišljati o boljem stanu i boljoj odjeći.
    U roku godinu dana završio je razliku ispita za opću gimnaziju i tada joj je, u novom odijelu, noseći buket ruža, prišao pod tužnom vrbom gdje je često znala bacati mrvice golubovima. Rekao joj je nekoliko ljubaznih riječi, pod prozorima lokalne škole, pozvao je na piće, priznao da je voli od dana kada ju je ugledao i da želi njezinu ruku za sve vijeke vjekova.
    Iz naše perspektive, mogli bi smo reći da je Olaf pretjerao u svojem udvaranju, kada ne bismo znali da je Ivana također maštala o udaji na jedan jedinstven, staromodan način, kao što su to činile djevojke devetnaestog stoljeća.
    Ali Olaf je ostao prezren, ismijan i odbijen.
    Vratio se kući slomljena srca, ali ne gubeći nadu. To što ljubav njegova života još nije otvorila oči prema sudbini nije bila njezina krivnja. Očito je njegov dar zapažanja božanskog plana bio razvijeniji, a možda još nije došlo njihovo vrijeme. S tim mislima, promatrajući svoju ušteđevinu, odlučio je upisati studij pedagogije i kroatistike.
    U četiri godine što ih je Olaf proveo u Zagrebu upoznao je mnoštvo mladih, zanimljivih ljudi, mnoštvo djevojaka koje bi dale sve da budu s momkom poput njega, ali ništa nije moglo izbrisati sjećanje na njegovu ljubav koja je, hraneći ptice pod starom vrbom, čeznutljivo razmišljala o svojoj. Završio je studij i zaposlio se u onoj istoj školi ispred koje je prišao svojoj ljubljenoj one večeri kada ga je, ne otvorivši oči prema onome što od njega može očekivati, bahato odbila.
    Često je, sa zamagljenih prozora zbornice, promatrao svoju ljubav kako hrani golubove i ona mu se činila ljepšom nego ikada, njezina usamljenost privlačnijom, te je odlučio još jednom iznesti joj svoj životni plan o dvoje ljudi koji će zajedno doživjeti starost.
    Začudo, nije ga prepoznala. Ništa u njegovom izgledu nije odavalo onog mladića od prije četiri godine koji joj je onako nespretno pristupio u parku, sa smiješnim planovima o životu, držeći buket ubranih ruža. Vidjela je mlada, naočita profesora, elegantnih kretnji, elokventnog, prepunog manira koji su joj oduzimali dah. I bila je njegova… od tog istog trena.
    Što je dalje bilo, nepotrebno je pripovijedati, jer svi dobro znaju što se događa kada se dvije duše vole i kada se nađu u prilikama koje dopuštaju da njihova ljubav procvjeta. Ali… zanio sam se. Dragi čitatelji, oprostite. Zaista bih volio da ovo bude ljubavna priča iz bajke. Gledam u ovaj ulomak i dvojim između dva kraja: onog romantičnog i onog realnog.
    Ono što se zaista dogodilo: Olaf je pronašao djevojku na fakultetu. Diplomirali su dvije godine uzastopce, oženili se i danas imaju troje prekrasne dječice. On se pokazao prekrasnim suprugom i još boljim ocem.
    Ivana je, s druge strane, još dugo hranila golubove ispod tužne vrbe, čekajući svojeg princa koji je odjahao na bijelom konju.
    Kada promatram ovu istinitu priču uviđam da je malo ljudi koji će u nečije ruke položiti svoj život, samo tako, u daru koji se odbacuje prezrivim osmijehom ili pokretom ruke; postoji još manje ljudi lišenih predrasuda kada se radi o potrazi za ljubavlju; vidim neki kozmički zakon o mimoilaženju, hir sudbine, te neku vrst emotivne sljepoće dodijeljene u određenoj mjeri svakom čovjeku, i sada, uronjen u vlastite misli, sve mi se više čini da je potraga za istinskom ljubavlju u ono malo romantičara što ih poznajem tek duboko čuvstvo što ih vječito tjera naprijed, iako ni oni sami ne znaju gdje i kada će je pronaći. Kako bilo, želim im sreću. Nije to laka potraga, na kraju krajeva, ali možda… ma možda… svim srcem vjerujem da se isplati!


Marko Marciuš rođen je 1978. u Zagrebu. Osnovnu i srednju školu (opću gimnaziju) završio je u Križevcima, nakon čega upisuje studij pedagogije i kroatologije (1996.) na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Objavljivao u Vijencu (2004.), časopisu Treći trg (2005.), reviji kratkih priča Urbani vračevi (2005.), zbirci priča mladih autora „Pet autora traži naslov“ (2006.), u zborniku „Najbolje hrvatske priče – 2006.“ po izboru Miljenka Jergovića (2007.), Zarezu (2007.) te u šestom broju književnog časopisa za znanstvenu fantastiku Ubiq (2010.). Prvu samostalnu zbirku priča „Pročitaj me“ s podnaslovom „Priče iz stvarnosti“ objavljuje 2010. u suradnji s udrugom Katapult. Nakon prvijenca objavljuje u desetom, jedanaestom, (2012.), dvanaestom i trinaestom (2013.) broju Ubiq-a, a te iste godine ulazi i u finale za nagradu Prozak. Šokiran raspadom „Mentora“ objavljuje u online časopisu „Književnost uživo“ (2014.), a zatim u novoj, regionalnoj koncepciji časopisa Ubiq, u četrnaestom i petnaestom broju (2014.).  Svoje priče čitao je u Infoshopu „Tabula rasa“ u Čakovcu, klubu „Oliver Twist“, Knjižnici i čitaonici Bogdana Ogrizovića u Zagrebu, a promociju i predstavljanje prvijenca održao je u Molekuli (Rijeka), Odjelu za mlade varaždinske gradske knjižnice „Metel Ožegović“ te u Klubu kulture u Križevcima. Djeluje kao producent elektronske glazbe u postavi Far Go Traders. Također se okušao kao urednik i lektor zbirke poezije „Cirkus“ mladog križevačkog autora Josipa Huzjaka. Njegova iduća zbirka „Kalifova šahovska ploča“, čeka svjetlo dana.

--------------------------------------------------------------------------
-------------------------------------------
 Ivan Orehovac, Zagreb
Sa dječakom

     Kolale su priče o jednoj izvedbi pa pođoh i ja, ne sjećam se, u publiku. Nije čast. Pruža se dobar pogled odozgo, osobito kad sam sâm. Mada sam neupućen u predstavu, nikad je nisam shvaćao. Skoro sam se naljutio što me majka odijenula, kao da sam nesposoban za sako, kažu da dobro stoji. Mislim da izgledam smiješno u poredbi s njima, kasnije bih mogao prestići. Kasno je, nije do sna, preda mnom je cijela predstava koju inače neću imati prilike pogledati. Ali ovaj puta. Otac je uvijek upravljao volanom, majka je vodila s njim razgovor. Napola slušajući dok se pažnja ne bi prebacila nagnuo bih glavu, zagnjurio je u sjedala, ne ispuštajući glasa dok me ne bi upitali kakvo je moje mišljenje. Sretan, jer zasad se nisam upustio u zavadu. Lice meko, podatno, bez osjeta u rukama da udarim, štrca kao krv tekući venama. Nevin sam u tome. Nadmašujem ih u zamislima stvarajući prizore, maštovitije, tako odlutam iz automobila, otvaraju se vrata, kročim crvenim pragom, kasnije više neće tako svjetlucati, blještati. U dvorani zauzmem ugovoreno mjesto, otvorim katalog i imena glumaca, oduzme dosta vremena, iako je već zanoćilo, među nogama struji hladan dah, stoga tapšam koljena, nikako da se ugriju pa netko od nas pomisli kako je hladno, pokuša me podragati, ali se vješto oduprem naglo se okrenuvši na drugu, bez podcjenjivanja.
     – Skini kapu, izgleda smiješno.
     – I bez nje – dobaci on.
     Kada bi se reflektori ugasili, obuzela bi me tama, onda bih pogledima tražio partnera kojih bi čuo njihov glas popraćen hihotom, donekle bi me ohrabrio, tako bih se izvukao iz neželjene situacije, sjećajući se prizora. Ucrtani u sjećanju, pojavljuju se u snovima, maštanjima, u licima, nekad jasnije, nekad prolazno, koliko god želio oživjeti i iako se vraćaju, u utučenim vremenima pitam se vrijedi li opet proživjeti, ako to nije točno, bolje da me nema. Ne moram se podsjećati da sam daleko od učionice, dana mi je puna sloboda uživjeti se, toliko da ni bližnje ne opažam kako steru u ekran. Otpočetka sam pokušavao djelovati smireno kako nalažu, ali sam svejedno prepustio se sklonostima do mjere da su čitavim putem odsijevale slike u svim oblicima, slabeći svakim trenutkom do letargičnog sna. Igrao sam se igrokaza sa smijehom pomislivši da je nepotrebna, položio sam je na pod, žena me okrzne, pregazi noge. Htjela se ispričati, ali nisam opazio kad je prešla red i izbila u zahod. Zadržala se dugo, prestao sam pratiti pogledom hoće li se vrata otvoriti i skrenuo pozornost na slova, vrteći se na zaslonu. Hvatao me san uz silnu volju da se probudim iz tog stanja počeo sam njihati se u ritmu nečega što je kružilo dvoranom. A to nisam bio ja. Niti sam poželio da je išta blisko u ovim prostorijama, u ljudima koji se neće podići dokraja predstave, tek kada budu nahrlili k izlazu. Znam da ta žena nije moja majka i s tim poskočim iz crvene klupe i popravljajući dugma odlazim prema WC-u, te iako su uzeli kapu i sada je bezbrižno vrte, ispričao sam se koliko sam molećivije mogao prvo ocu, pa majci, publiku sam još jednom pogledao, unutrašnji glas mi je govorio da požurim jer će se već smjestiti. Nastavljao je, zašto se digla usred napete scene, a njezinom mužu koji mi se činio nepodoban uputio sam poljubac čime me je otac ipak sažalno ljubio u čelo, barem sam se ja postidio. Iza bijelih vrata pištala je voda i dalje mi nije kucalo. Slučajno, u isto vrijeme dotaknemo dršku, ugledam u polumraku nečiju pomodnu ženu, hoteći joj pružiti ruku, sjećajući se prošlih neuspjelih pokušaja da sklopim poznanstvo sa suprotnim spolovima, prije padaju ideje o mogućim ishodima našeg susreta, a da ne znam do čega mi je. Ona me preduhitri i primi za rumeni obraz, nasmijao sam se jer se pognula, ali i ponesem se da pobjegnem nazad, zaželivši se roditelja, kao da mi ova gospođa neće biti od pomoći u slučaju da ponovno zablješte svjetla izlaznih vrata.

-------------------------------------------------------------------
-----------------------------------------------


Damir Maras-Lič, Gorski Kotar

SAMURAJ

Jednom,u jednoj od mojih meditacija,ispričao mi mudri starac priču o Ljubavi dvoje ljudi,koja počeše na dalekom istoku,kada njegova duša bijaše u tijelu hrabroga samuraja,koliko iznimno sposobnog i vještog borca,toliko odanog i časnog,koji je poštovao kodeks časti više od samoga života i smrti.
Živio je životom putujućeg ratnika,zarađujući za život čuvajući imovinu i živote imućnih ljudi i njihovih obitelji.Bijaše iznimno tražen,jer,njegovi su ga se protivnici rijetko usuđivali napasti,znajući da ih,napadnu li ljude njemu povjerene,čeka jeziva i bolna smrt,jer u to vrijeme,milost je bila luksuz koji si takav ratnik rijetko može dopustiti.
Sve je bilo sjajno i posao mu je cvao,sve dok nije naišao na obitelj visokoga dužnosnika,njegovu ženu i dvije kćeri,povjerene mu na čuvanje,u vrijeme kada je njihov otac bio odsutan,zajedno sa njihovom majkom.
Veliki se ratnik ozbiljno prihvatio posla,kao i do tada,možda čak i više,jer visoki je dužnosnik bio iznimno važan za zemlju i nije mu se ništa smjelo dogoditi,baš kao i njegovoj obitelji.Zbog toga se ni jednog trenutka nijeodvajao od svojih štićenica,provodivši sa njima vrijeme u beskrajnim razgovorima i ugodnom druženju.Dirnute tolikom pažnjom,obje su se djevojke zagledale u mladića koji se toliko trudio da im osigura sigurnost i mir.Jedna od njih bijaše mu posebno draga i mila,zbog svojega vedroga duha,mudroga razmišljanja i beskrajno dobra i velika srca.Upravo je toplina njezinoga srca uspjela probiti oklop i udahnuti dašak topline u najdublji kutak njegovog hrabroga srca,nezainteresiranoga za ljubav i sentimentalnost,koje bi ga mogle omesti u poslu.I,kako to već ide,bez da su htjeli,osvanuše jednoga jutra u strasnome zagrljaju,niti ne shvativši prvoga trenutka što im se dogodilo.Njezinoj sreći ne bijaše kraja,a on bijaše ugodno iznenađen otkrićem da postoje osjećaji za koje nije niti mogao naslutiti da mogu biti toliko ugodni i nadahnjujući.Znali su da ne smiju nikome reći za njihovu vezu i čuvali su svoju tajnu do trenutka kada ih je njezina sestra pronašla u strasnom zagrljaju.Ogorčena činjenicom da on nije izabrao nju,ponesena izljevom nekontroliranog bijesa,napisala je svome ocu pismo puno mržnje i objasnila mu,na svoj način,kako je čuvar besramno iskoristio njezinu sestru,pri tome ne obavljajući svoju dužnost kao što je obećao.Sada,u svojoj sramoti,moli za pomoć i odrješenje grijeha...
Bijesni se dužnosnik vratio kući,smišljajući kaznu za nedužnog čuvara,koji je,istog trenutka,saznavši stanje stvari i za dužnosnikov dolazak,shvativši koliko su povrijeđeni i bijesni,donio odluku da se ne izlaže dodatnoj sramoti.Posramljen što je prekršivši kodeks časti,ne izvršivši svoj zadatak,osramotio voljenu ženu,oprosti se s njom,ode na osamljeno mjesto,izvadi svoj mač i učini jedino što je mogao-oduzme si život,kako bi barem donekle spasio čast,svoju i njegove voljene.
U trenutku dok je napuštao tijelo,zavjetovao se sebi i Bogu,da će se od sada svim silama boriti da sačuva i spašava  živote,istim onim žarom,kojim ih je do tada uništavao.
Sestra njegove voljene,vidjevši što se dogodilo i shvativši što je učinila,shrvana bolom i osjećajem krivice,bijesna na njega jer si je radije oduzeo život nego odabrao nju,dvije se godine kasnije bacila sa litice,odlučivši tako okončati svoju patnju i kazniti sebe za svoj grijeh.
Njegovu voljenu,praznoga uma,skršene snage i volje,sasvim ravnodušnu prema događanjima u njenoj okolini,udaše za momka iz ugledne obitelji,u rangu kao što je njena.10-15 godina kasnije,njeno srce više nije moglo izdržati,te i ona napusti ovaj svijet,pridruživši se svojim prethodnicima u svijetu duša.
Od tada,pa sve do danas,svi oni žive negdje,jedni drugima pri ruci,ne usudivši se prići jedni drugima preblizu,iz straha od ponovnog bola i razočarenja,koje im je izazvalo proživljeno,tako neugodno iskustvo.
A njihovi prijatelji i rodbina,ne mogavši im oprostiti,proklinjući ih kroz vjekove,rađaju se i žive sa njima u raznim oblicima veza,pričinjavajući im pri tome neugodne trenutke,kažnjavajući tako nesretnike za njihove pradavne grijehe,kojih čak više nisu niti svijesni,osim kroz osjećaj da su im za nešto kivi,zbog čega ih trebaju kazniti.
Sestra njegove voljene rađa se uvijek oko dvije godine nakon njegovog rođenja,uvijek u njegovoj blizini,nošena nejasnom slutnjom i nadom da će je jednom napokon zavoljeti i postati njen,nakon čega će postati spremna sve mu oprostiti.
Njegova voljena,rađa se uvijek oko jedanaest godina kasnije,otprilike onoliko koliko je prošlo od trenutka kada je iza njega napustila ovozemaljski svijet...
I uvijek se pojave blizu,toliko da se ne mogu mimoići,jer nošeni duboko u srce usađenom čežnjom da se opet sretnu,naprosto prisile sudbinu da ih uvijek iznova spoji.

Jedino Ljubav posjeduje moć da pokori i ukroti Sudbinu.

Međutim,sjećanja prepuna boli,koja negdje duboko u sebi sa sobom nose,pri svakome susretu probude strah da ta bol,sada negdje duboko zatomljena i zakopana,ne uskrsne opet u svoj svojoj nekadašnjoj snazi,nađu li se opet u nježnome zagrljaju,ogrijani ljubavlju,kojoj u dubini duše cijelim svojim srcem teže i za koju sada znaju da je bezuvjetno zaslužuju.
I tako iz života u život,polako prikupljaju snagu da oproste sebi,životu,svojim bližnjima,kao i nesretnoj sudbini koja se,nekada davno,toliko grubo poigrala sa njima.Nalikuju danas,gledano iz nove perspektive,na dva bistra potoka gorska,prepuna života,koji usporedno teku,ne dodirujući se,istovremeno u žaru želje da se opet spoje,naraslom do bola,gotovo jednakoga bolu koji ih je rastavio.
Zadatak je njihov,ponovno otkriti Ljubav,koja će im,živeći je,pokazati svu ljepotu praštanja i tajnu bola,kroz koji će,nakon što ih,prekaljene kroz živote,učini sposobnima da shvate veličinu svoje Ljubavi i snage da oproste sebi i svima,te napokon učine ono što žele,kada im Ljubav svoj blagoslov da.
Više je nego sigurno da je sada samo pitanje trenutka,kada će,napokon,u tome i uspjeti.
 Damir Maras 02.01.2014.
BODOVI:


-----------------------------------------
------------------------------------------------------------------------
    Tihomir Ivančan , Rijeka
ISPRED VELIKE ŠUME                                               
Sjećate li se vi priče o seoskom lovcu? Ja pamtim samo dio priče, stara je pa je pala u zaborav.
Živio je u tom malom selu s crkvicom jedan gospodin koji nije bio ni dobar ni loš.
Bio je pomalo čudan i tajanstven. Lovac je bio. Imao je psa Garu. A imao je lovac i svoj san. On je bio uhvatiti velikog jelena koji je uništavao polja. Mnogo ga je puta lovio, u proljeće i ljeto, po suncu i vrućini, u jesen po kiši. Ali uvijek bi jelen pobjegao, nestao, kao da je bio neki poseban jelen, mudriji od svih.
Ali lovac iz sela nije odustajao od lova.
Čekao je zimu da po snijegu prati tragove jelena.
Nadao se da bi ga snijeg mogao izdati.
Jednoga dana pratio je lovac tragove kroz snijeg.
Pratio ih je dugo sve do Velike šume.
Stali su lovac i pas ispred nje. Bojao se lovac ući u nju.
Nekako se činilo mračno i tajanstveno u toj šumi.
Nekada su seljani išli u tu šumu sjeći stabla i nikada se više nisu vratili, a ni oni koji su ih pošli tražiti.
Stabla su jako stara u toj šumi. Tisuću godina i više.
I kriju mnoge tajne.
Seoske žene pričaju da se u šumi krije stari čarobnjak.
Mnogi mitovi i legende vezani su uz tu šumu, no ne bih sad o njima... Možda drugi put u drugoj priči...
Lovac je sjeo na glavu starog panja. Razmišljao je dugo. O jelenu i o šumi.
I Garo je sjeo kraj njega. Kažu da još uvijek sjede tamo, ispred Velike šume... Ne znam... Dugo nisam bio u tom malom selu s crkvicom.
Tihomir Ivančan 01.01.2014.


-------------------------------------
-----------------------------------------------------------------
                                                                Valetina Tyna, 
FURIJE I PRAVDA
Crtala sam opet nešto na satu. Kao i obično profesorica je govorila o mitologiji. Grčkoj i rimskoj. Moja frendica Mai je bila zaokupljena s mobitelom. Ali profesorica je rekla:
,, Furije su u rimskoj mitologiji parnjaci Erinija iz grčke mitologije, boginje osvete. Danas se to ime koristi za svadljive žene. Obučene u crnu odjeću, neki ih crtaju sa šišmišjim krilima ili psećim tijelom. Rješavaju sve zločine u kojima je bilo prolivene krvi, najčešće su to bili obiteljski okršaji. Bojali su ih se i bogovi. Kad nisu opsjedale zemaljske žrtve, živjele su u Tartaru gdje su mučile proklete duše. U grčkoj mitologiji postoje 3 Furije koje su nastale iz kapi krvi boga Urana kada ga je njegov sin Kron kastrirao. Najpoznatije su po tome što su lovile Oresta kada je ubio svoju majku Klimenestru koja je ubila njegovog oca Agamemnona. Eumenide (dobrohotne) su furije koje je Atena preimenovale nakon što je bilo provedeno glasovanje za Oresta, pretpostavlja se da od toga nastao pojam eufemizam. Euminde su bile prema predaji obučene u bijelu odjeću. A zovu se Alekta, Megera i Tizifona.''
Mai je stisnula usne i gledala profesoricu. Njezine plave oći su bile tužne i bolne, kosa neljudska smeđa je bila u punđi. Blijeda koža koja je bila njegovala, a njezina lijeva strana lica puna ožiljaka. Nisam je nikada pitala. Nitko nije. Svi smo se bojali. Bila je niska i pomalo popunjena, razliku od mene. Visoka sam 1,85 cm. Mršava kao štap, sa smeđim očima. Crna kosa koja je dosezala do polovice leđa. Kada nas je spasilo zvono. Uzela je torbu i stvari sa stola i izašla iz učione. Ja sam potrčala za njom. Dozivala sam je:
,,Mai, čekaj.''
,,Što hoćeš, Ella?''
,,Nismo se dugo družili. Dođeš kod mene.''
,,Pitaj onu Annu. Sada je dobra frendica. Ja imam posla.''
,,Kakvog?''-upitala sam je.
Pogledala Mei otišla od mene. Postala je hladna. Postala je nekako čudna. Anna se do šetala i rekla:
,,Šta je njoj?''
,,Ništa. Dođeš meni.''-upitala sam Annu.
Kimnula je potvrdno. Cijeli dan nisam vidjela Mai. Nitko je nije vidio. Onda sam shvatila da je sigurno u knjižnicu. Njezino utočište, njezin hram mira. Otišla sam tamo. Kada sam otvorila vrata, zapuhao je miris starih i novih knjiga. Knjižničarka mi se nasmiješila, a ja sam rekla:
,,Jel' je ovdje Mai?''
,,Nije došla. To mi je čudno. Uvijek je bila i čitala tamo na kauču.''
Otišla sam tamo. Na njemu su bile debele knjige, tipično za Mai. Ali bile su to knjige o mitologiji. Jedna je bila otvorena na jednoj stranici božica Hestija. Božica srca, ognjišta, vatre i doma. Okrenula sam, tamo je stajala Anna. Bila je sablasno blijeda i neki osmijeh koji me pomalo strašio. Izgledala je kao da je uživala ovoj igri. Uputile smo se prema mojoj kući. Mai je otišla kući, ali bilo mi je žao, što nije bila uz mene. Šalila se,hvalila me. Zvala gdje je ona išla, ali sada. Kao da je odlučila ne družit se. Dok nije bilo Anne, sve je bilo dobro, a kada je ušla Anna u naše živote. Kao da je ušlo u nju nešto loše. Izbjegavala je moje poruke na facebook, moje pozive da dođe k meni. Ali kao da me je maknula. Anna je bila suprotnost od Mai. Njezina crvena kosa, crne oči, koje su bile crne poput mraka. Malo viša od Mai i mršava. Nikada nije bila zla prema Mai, ali ne shvaćam Mai. Zašto je neće voljeti. Misli su mi rojili, dok me Anna nije trknula. Bila je Mai, ulazila je u bus. Pogledala me i slabo se nasmiješila. Rekla sam joj:
,,Gdje si bila?''
,,Mama me je trebala u dućanu. Kutije sam slagala, došla je nova roba.''
,,Opet neke sotonistička smeća.''
Mai ju je pogledala. Htjela je otići, ali očito je , da je bila ljuta na Annu. Naime Maina mama je držala čudan dućan. Dućan koji se nitko nije usudio ući, ako nije na njega bačene urok ili tako nešto. Ali držala je stvari koje su nekima ljudima nešto značile, a nisu je htjeli prodati, ali morali su se nekako prehraniti. Zato sam uvijek voljela dolaziti kod nje. Uvijek je znala opisati svaku stvar i o njezinom vlasniku. Anna je upitala:
,,Odakle ti grozni ožiljci?''
Mislila je na njezine ožiljke na lijevoj strani. Mai se ustala, a ja sam je uhvatila za ruku. Pogledala me očima puna suza. Rekla sam:
,,Ostani.''
,,Ne, dok se ne opametiš i ne vidiš, kakva je Anna? Vjeruj mi puno je iza nje krv i ne želim se upetljati.''
Znam da se okrenula i krenula prema vratima. Kada se Anna jako nasmijala. Jedino čega se sjećam je lom stakla, vrisak. I mrak pred očima. Mislila sam da umirem ili sam umrla. Ali znam da me je netko zvao:
,,Ella, budi se.''
Polagano, ali sigurno sam se probudila. Nalazila sam na pod u crnoj haljini i nad menom je stajala Mai i Anna. Mai je nosila crvenu haljinu i raspuštenu kosu, a Anna sivu i poderanu. Pogledala sam bolje gdje smo. Bilo je veliko sa žrtvenikom u sredini i kipom koji je držao zdjelu. Mai mi je pomogla da se dignem. Glava me bolila, kao i ruka. Jedva sam rekla:
,,Gdje sm...o?''
,,Olimp.''-rekla je Mai.,
,,Kao Olimp u Grčkoj, gdje žive bogovi.''
Kimnula je Mai, a Anna se nasmijala. A ja sam je pogledala. Nekako je bilo čudno s njezinim očima. Nešto zlo. Sada sam gledala. Prostorija je bila bijela i uredna. Cvijeće koje je raslo po stupovima. Čula sam slap. A i ptice. Mai je otišla vrata. Htjela ih je otvoriti. Ali bili su zaključana. Sada je udarala sa šakama i vikala:
,,Pustite nas.''
,,Ne čuju vas.''-odjednom smo čuli lijepi glas.
Okrenule smo sve tri, a tamo su bile lijepe žene. Kose su bile lijepo njegovane. Oči su bile boje zlata. A haljine su bile crne sa zlatnim detaljem. Mai je rekla:
,,Furije. Nemoguće.''
,,Zdravo Mai, kćer Helen i Nicolasa. Dobrodošli na Olimp.''
,,Pustite nas natrag na zemlju. Ne možete nas ostaviti dobro znate.''-rekla je Mai.
Ja sam je pogledala, kao i jedna od njih. Sada sam ja počela paničariti. Anna je mirno stajala. Jedna od furija je došetala ispred nas. I rekla:
,,Mai, dobro znaš, zašto ste ovdje?''
,, Alekta, dobro znaš, da nisu one krive. Nisu prolile krv.''
Alekta je sada gledala mene. Njezina boja oči su bile zlatne smeđe boje. Sada sam počela jako paničariti, ali me Mai spasila. Stala je ispred mene, a ja sam se uhvatila za glavu. Kao da mi je ušla u glavu. Alekta je rekla Mai:
,,Nisi još naučila, kao ni tvoja majka. Tvoji ožiljci su samo uspomene na oca. Zar ne znaš što je učinio, da ti i mama preživjeti.''
Mai se trgnula, a Anna se potiho nasmijala. Kao da je znala, pa je rekla:
,,Mai, baš si jadna, mogla si spasiti taticu. Ali on nije bio ništa vrijedan.''
Mai se okrenula i rekla:
,,Ja nemam mamu koja je dolje kod Hada. Tko zna što radi, a prva je prolila krv, a ti si htjela Ellu ubiti.''
Sada sam se odmaknula od njih dvije. O čemu one. Zašto me Anna hoće ubiti i najviše, zašto je Main otac dao život za njih dvije. Pogledala me Alekta. Imala je smiren pogled. Te se obratila ostalim furijama:
,,Sestre, vrijeme.''
,,Za što?''-rekla je Mai.
Nitko joj nije odgovorio. Samo je Aletka otišla do kipa, a Anna je rekla:
,,Kip plača. Mislila sam da je mit.''
,,I nije.''-rekla je Mai.
Jedna od furija se okrenula i pogledala Mai i rekla:
,,Dođi dijete. Ti trebaš odlučiti tko će umrijeti.''
Mai je otišla. Pognula je glavu. Crnokosa furija je uzela kalež crne boje i uzela vodu i rekla je:
,,Zdjela se napunila u 15 godina. Suze majki, očeva, sinova, kćeri koje su proplakali skupljeno je ovdje i samo jedna osoba pije da umre. A tu osobu bira Mai. Djevojka koja je dobila drugi život. Ja, Megera. Dajem ti taj kažeš da ga prihvatiš i daš osobi koja zaslužuje umrijeti.''
Mai, mogu se zakleti da je počela plakati. Treća furija je rekla:
,,Mai, dobro razmisli.''
Mai je krenula prema nama, a Anna je počela micati natrag. Pogledala sam Maino lice, bila je utučena i kao da razmišlja. Okrenula se i podignula kalež i rekla:
,, Alekta, Megera i Tizifona, neću dati nikome, ali znam tko će piti, one zaslužuju živjeti, ali ja ne. Zato ja prihvaćam ovaj kalež u zamjenu za njihovu sigurnost.''
Furije su je pogledale. Kao i ja. Nisam mogla vjerovati. Ona daje život samo da mi živimo. Što je sa njezinom mamom. Ne može ju ostaviti samu. Mai je počela piti suze. A Anna se nasmijala. A furija po imenom Tizifona je pogledala i rekla:
,,Vučeš krv, ali nije još pravda dovedena za tebe. Ali doći će.Mai, tako mi je žao.''
Mai je ispao kalež, a ona je pala. Anna je ušutila. Potrčala sam do nje i primila je u krilo. Plakala sam je, a ona se nasmiješila. Rekla sam kroz suze:
,,Spasite ju. Ne može umrijeti. Ima dobu dušu.''
,,Njezinu dušu svi traže. Jednom je okusila smrt, te vraćena, sada je vrijeme.''-rekla je Megera
,,Nemoj plakati. Imaš Annu. Ona je sada tvoja prijateljica.''
,,Mai, a tvoja mama.''
,,Ona je ok. Zna kada netko umre, zato je postala tako zaštitnički prema meni. ''
Znam da je sporo disale, a furije su je gledali kao sveticu ili ratnicu. Koja je dala svoj život za drugi. Sada je Alekta spustila na pod. Stavila je ruke na oči i zaklopila ih. Počela sam plakati i jecati. Grlila sam Maino tijelo. Netko je pjevao. Netko je vrištao. Bila sam u svom tijelu na zemlji. Još u busu. Pokraj mene je bila Anna, a tamo između sjedala Mai. Krvava lokva ispod nje je pokazala da je bilo teško ozljeđena. Dovukla sam se tamo. Zvala sam je:
,,Mai, budi se. Molim te.''
Sada sam tiho cvilila. Molila sam se Bogu da je vrati. Još je mlada. Htjela je na faks. Studirati književnost. Sada sam je grlila. Bolničari ili netko drugi jedva su me odvukli. Jecala sam. Bolničar mi je previjao ruku. I čistio ranu. Annu nisam vidjela. Ali bolničar mi je rekao:
,,Smrt će je vratiti. Neće je htjeti. Kada je učinila dobro, onda je mora vratit.''
,,O čemu vi?''
Pogledao me, te se dignuo i rekao:
,,Reci Mai da je volim, kao i njezin mamu.''
Potom je otišao, a ja sam je gledala kako odlazi. Čula sam strku. Bolničari su vikali. Netko je trćao do bolnička kola i javljao. Došetala sam se i vidjela Mai. ugurali su cijev niz grlo. Pokušali su je spasiti. Jedan je rekao:
,,Jedva osjećam srce. Masirajte ga. Odmah. Ova djevojka mora oživiti, hajmo.''
Krenuli su prema kolima i odvezli se. Gledala sam kako ide. Kako odvoze Mai. Uskoro sam i ja išla u bolnicu. Snimali su mi glavu, za slučaj da nemam unutarnje krvarenje. Čula sam jednu sestru:
,,Jedva su je spasili. Samo je uzdahnula. I vratila se boja. To je čudo.''
,,Kako se zove cura? Možda Mai.''
,,Da sada je majka s njom. Odmara se jadnica.''
Otišla sam je tražiti. Vidjela sam njezinu mamu, kako razgovara sa doktorom. Pogledala me i osmijeh nula se. Znala sam da je živa.
Nakon nekoliko tjedana. Nakon one nesreće i susret furija. U razred je u šetala Mai, imala je masnicu i ožiljak. Pogledala me i nasmiješila. Anna se nije pojavila. Čula sam da se odselila na jug. Pod odmorom, sjedila sam na klupi i jela sendvič. Kada je nečija sjena pokrila moje lice. Bila je Mai. Skočila sam i zagrlila. Rekla je:
,,I meni je drago da te vidim.''
,,Dobro izgledaš.''
,,Osjećam se čudno, ja sam trebala umrijeti, one nisu takve. Mama kaže da imam anđela čuvara.''
,,Imaš, tatu. Čuvao te i rekao da vas voli.''
Mai je zaplakala, a ja sam je zagrlila. Bilo mi je teško vidjeti, ali sam naučila. Svaka žrtva ima svoju cijenu.


1 komentar: