PANO KRATKIH PRIČA
(proza, satira, novela)
(proza, satira, novela)
za pisce kratkih priča.
TEME: Životne, ljubavne, dokumentarne, izmišljene.. Priče će biti postavljene na blogu barem 6 mjeseci od objavljivanja...
Radovi se potpisuju sa imenom i prezimenom autora.
Uz priču treba poslati i ime, prezime, adresu i broj mobitela ili tel. na pjerkz@gmail.com
SVRHA ove stranice je upoznavanje sa stvaralaštvom već novih i starih, prizantih i nepriznatih pisaca današnjice ....
Budite kreativni zbog sebe, a nama to nemre škoditi
UKJLJUČITE I PREDSTAVITE NAM SE...
--------------------------------------------------
------------------------------------
******************************
--------------------------------------------------
------------------------------------
Pješčana
arena
(Ivan Orehovac)
Ta pješčana arena nije služila, kao u negdašnje doba, nekom vrsti rata,
ratovanja između dvojice ratnika gladijatora-borca koji se međusobno klate, dok
im doslovno ne pade glava s ramena, a tad ih još smažu psetaste životinje, za
jedan obrok. E pa tamo se jedne noći tada, kao obično tog dana borio Josip
Kečko s mnogo životinja i s mnogo ljudi ipak ponaosob, ne da bi dokazao, kako
je jači od svojih izazivača i tako, nego da uživa, prepuštao se tom uživanju, s
nikim to ne dijeleći, da bi strasti izgarale jačim sjajem, sjajnijim od bljeska
vatre kojeg proizvodi radnik uza cestu, i tako.
Bio u areni jedan ljuti crveni bik, a dok je jurio na crveni plašt
matadora poskakivao bi na sve četiri noge, krećući se bez zastoja, duboko
uvjeren da može probiti i goli zid, treba li. Baš su izabrali pravo vrijeme,
niti je pržilo sunce niti su se pravile ozebline na prstima, dan je zalazio,
prepuštao se noći polako ali sigurno, zalazilo je sunce i mogao si tamo u
publici reći do poslijepodnevu jedan prijazan, srdačan pozdrav.
Smrkavalo se i u glavi Josipa pa ga oblije voda uvidjevši da mora skoro
poći, naime ima pred sobom još jednu cirkusantsku točku, performans bez glave i
repa, puka improvizacija. Sad kad nema drugih u areni kuca mu vrijeme da učini
nešto što će nasmijati ljude u roku dvije-tri minute. Kao što vidimo, nema niti
vrijeme ograničenja, nije zadano i tako, ali vrijeme već curi i ponestaje im
daha u plućima, u ustima i u samom zraku.
Kao da to nije dosta, krv, znoj i prolivene suze pred oko stotinu mase
koja se kreće sad lijevo sad desno, nemirno poput predigrenog podzrava navijača
nekim tamo loptenim igračima uoči samog početka, Josip Kečko zadovolji se Bogu
što je igra ujedno gotova i što slijedi nova, samo, kako to da nije slutio da
igre ima na svakom koraku, i nato čuje zvižduk iz nepca suca koji je to sve
mirno i staloženo promatrao, bez nekog trilla, inače tako svojstvenog da uđe u
vene okupljenima. Pa i samoj životinji, uzmite bilo koju, čuđenja bi bilo da se
nije makar samo preznojila od rada, i to na čekanju, a kamoli ako se uzme u
obzir sva ta igra, čudo jedno.
– Jesi li sretan što je predstava završena, a tebi u usta lete zelene
pare – upita ga vlasnik ove cirkuske arene, Srećko. – Nadam se da si i sam
zadovoljan sa svojim radom. Neobično cijenim i nagrađujem talentiranog
performera, a ono na kraju bilo je puf u oči, nije li tako.
– Na jedan čas imao sam dojam da ću izgubiti pamet, ali vješto sam se
izvukao i pobijedio osim treme i samu bolest, i to jednim jedinim pokretom ruke
paf, vidite li vi zeca iz mog rukava, ali kako li je to ono išlo – strovali se
na pod Josip Kečko izgleda dovršivši misao, poentu.
Ljubavi jedina!
Još me prožimaju lagani
žmarci kad se sjetim tog lipanjskog jutra. Ti ćeš se isto sjetiti, kad dobiješ
ovo pismo. Sigurno ćeš i razumjeti zašto sam to uradila, i znam da ćeš mi
oprostiti jer sam uvjerena da me isto tako voliš, fatalno, posesivno i pomalo
glupavo, kao i ja tebe. Uvjerena sam da ta ljubav nije nikada prestala.
Tog sam lipanjskog jutra
doslovno utrčala u ured ravanatelja i gotovo u jednome dahu mu plačući rekla
kako me je nastavnik glazbenog odgoja zaveo, uvukao u mrežu strasti i u tom
ljubavničkom odnosu sve vrijeme boravka u našoj školi nastavio seksualno
zlostavljati. Ravnatelj je pozvao moju mamu, pošto je tata bio kao i obično na
poslovnom putu, pozvao je tebe i mene. Nakon pojedinačnog ispitivanja i opet
zajedničkog svi smo se složili da neće biti tužbe protiv tebe, ali da uskoro
moraš napustiti školu. Istina je bila posve drugačija.
Sigurno ćeš se sjetiti toga
dana, početka nove školske godine, mojeg trećeg razreda. Ušao si sa
ravanateljem koji te je predstavio kao nastavnika glazbenog i kao zamjena za
našu profesoricu koja je otišla na porodiljski. Sve cure u razredu i ja sa
njima smo ugledale pred sobom Anđela, nebesko plavih očiju. Sve su se cure
istog trena zaljubile u tebe, samo ja sam bila sretnija od njih jer ti nisi
odvajao oči od mene. Još je sudbina bila čarobnija kada si sa oglasne ploče
prepisao telefonski broj od vlasnika stana. Bili su to moji roditelji, bio je
to stan u potkrovlju moje kuće.
Još osjećam blagu noćnu jezu
koju sam osjećala šuljajući se noću u potkrovlje, gdje si me čekao raširenih
ruku, gdje si me zvao Moja Malena, gdje si mi šaputao kako ćeš me čekati da
odrastem i da zauvijek ostanem tvoja. I tako su dani prolazili uz nježne zvuke
tvoje gitare i spretnih prstiju koje su znale milovati isto tako božanstveno
kao i prebirati po žicama gitare. Teško je bilo znati da su i ostale cure bile
u tebe zaljubljene, teško je bilo gledati kako si prema svima njma bio pažljiv
i nježan. Ipak sam bila uvjerena da su tvoje riječi iz našeg potkrovlja istinite.
Ono preko čega nisam mogla proći bilo je jedno jutro kad je moja mama polako na
prstima izlazila iz tvoje sobe. Izgledalo je kao da leti, a tata je tada bio na
poslovnom putu. Meni je samo onako u poluglasu, kao da me se to uoće ne tiče
rekla da ti je odnijela oprane i izglačane košulje. To nisam mogla podnijeti i
isto sam jutro odjurila ravnatelju u ured. A dalje je bilo to da si se vratio u
Zagreb na Glazbenu Akademiju i da ti je ta stanka dobro došla da položiš još
neke zaostale ispite.
Ja sam stalno bila uvjerena
da ćeš mi se javiti. Završila sam gimnaziju, uskoro i fakultet. Namjerno sam
odabrala Zagreb, nadjući se da ću te tamo sresti. Nije te bilo, ja sam se
vratila u provinciju, uskoro zaposlila i slijedeća je bila udaja. Bila sam
zadnja od školskih prijateljica, one su uplovile u bračne vode puno prije od
mene. I eto mene sa mojim dragim na ljetovanju u Biogradu na moru. Prvi dan smo
se malo osvježili u moru i drugi dio dana potrošili na smještaj i razgledavanje
grada. U toj šetnji sam se zaustavila pred velikim plakatom. Buljila sam u
tvoju sliku, malo si se promijenio, ime si promijenio u umjetničko, samo su
tvoje oči bile iste. Suprug mi je glasno uzviknuo: "Ne, ne, ne, na mene
nemoj računati, ako planiraš na taj koncert, možeš samo bez mene, ja sam se
odlučio za kasino!". Dalje jedan dio znaš, došla sam puno ranije i zauzela
mjesto ispred pozornice. Opet su nam se oči srele isto kao i one godine u
školskoj klupi. Brzo si me prepoznao i sve si pjesme samo meni pjevao. Poslije
smo se šetali kraj mora, nagovarao si me da idem s tobom. Odmahnula sam glavom
i tiho ti rekla da sam se udala. Zvao si me da pobjegnemo zajedno. U hotelsku
sobu sam se vratila kad su se pojavile prve zrake sunca. Muž me je šaljivo
pitao kako to da je koncert tako dugo trajao. Ja sam se zbunjeno nasmijala i
rekla kako nisam mogla spavati i kako sam sjedila na obali. Više nikada nismo
razgovarali o toj večeri. Nakon devet mjeseci rodio nam se sin sa prekrasnim
nebesko-plavim očima.
Sada bih mogla brzo završiti
ovo nedovršeno pismo, da se nedavno nismo kao razred sastali na godišnjici
mature. Prijateljica mi je ispričala kako si u njenom gradu imao koncert, kako
si joj rekao da me još voliš, i kako bi htio da budemo zajedno, ali da poštuješ
moju odluku i da si joj za svaki slučaj dao svoju adresu. Moj život je do tada
bio prazan bez tebe i prava pustinja. Nisam više mogla živjeti u laži i vući se
kroz život pogaženih ideala. Jedne sam večeri mužu sve priznala i on je rekao
da uradim što mi je volja. Spremala sam se k tebi, pripreme su bile skoro
gotove, sa strepnjom sam čekala da ti pokucam na vrata sa našim djetetom u
naručju, a pismo ću ti osobno predati.Osmijeh mi se zaledio na usnama, rukom
sam zatomila vrisak ugledavši na naslovnoj strani dnevnih novina tvoju sliku.
Pokraj slike je bio tekst kako je naš poznati glazbenik i pjevač nađen mrtav u
svome stanu te kako se pretpostavlja da je uzrok smrti moždani udar.
Ne znam sada kamo da ti
pošaljem ovo pismo u kojemu ti pišem kako te ludo volim i kako bez tebe više ne
mogu živjeti.
Tvoja Malena
----------------------------------------------------------------------
----------------------------------------
Marko Marciuš:
Koliko mi zapravo znamo o ljubavi?
Kada sam ga
upoznao, Olaf je bio jedan posve normalan momak. Na početku neobičnog razdoblja
o kojem pripovijeda ova priča navršio je dvadeset i osam godina. Imao je crnu
kosu, smeđe oči, bio je pretjerano mršav. Nije se sjećao roditelja; jedina
rodbina na koju se mogao osloniti bila je njegova baka, u kućici na periferiji
grada. Tamo je imao sobicu (zimi se grijao na drva), s vlažnim zidovima,
krevetom i jednim ogledalcem.
Olaf iz nekog razloga
nikada nije tražio puno od života. Zaposlenje, kruh, mlijeko i cigarete. Povrće
iz vrta i kvalitetnu zimnicu.
Radio je kao
zidar, maler, ljeti bi brao jabuke.
Maštao je o
djevojci.
Svoju potragu za
ljubavlju i njezina zakučasta pravila postavio je ovako: ako ikada pronađe
nekoga tko će ga voljeti takvog kakav je, ta će osoba svakako biti spremna
živjeti u sobici koju mu je dala baka, ali poznavajući ga i kao osobu spremnu
na promjene. Meni se njegov stav činio smiješnim, ali nisam ga sudio. Bio je
inteligentan na svoj način i donekle nepredvidljiv. Svi ljudi s kojima se
družim i o kojima pišem su takvi.
I tako je Olaf
nastavljao živjeti istim životom, iz dana u dan, sakupljajući sitnu ušteđevinu
u svoj „ljubavni fond“, čekajući željenu osobu koja će ispuniti prazninu
njegova života.
Navršivši
tridesetu, zakopao je baku na groblju Sv. Roka. Renovirao je stan, kupio dva
nova ormara, jedno sobno ogledalo, grijalicu na struju i novi zamrzivač.
Ponosio se svojom snalažljivošću i spremnošću da se probija kroz život.
Vjerovao je da će ljubav njegova života biti ponosna na njega.
Te iste godine,
duge i sive jeseni 2010., susreo je prvu osobu koja mu se učinila najbliže
onome o čemu je ikada maštao. Toga istoga dana, raspitujući se u obližnjem
lokalu, saznao je i da se radi o Ivani, dobrostojećoj djevojci koja je živjela
tek dvije ulice dalje od njegove kuće. Koji su bili razlozi zbog kojih mu se
svidjela baš ona, teško je reći. No ono što znamo jest da je Olaf, u svojoj
slijepoj vjeri u sudbinu, počeo u sebi kovati planove za njihov zajednički
život. Njegove misli usmjerile su se na bolje zaposlenje, a s time i na nužnu
prekvalifikaciju. Počeo je razmišljati o boljem stanu i boljoj odjeći.
U roku godinu dana
završio je razliku ispita za opću gimnaziju i tada joj je, u novom odijelu,
noseći buket ruža, prišao pod tužnom vrbom gdje je često znala bacati mrvice
golubovima. Rekao joj je nekoliko ljubaznih riječi, pod prozorima lokalne škole,
pozvao je na piće, priznao da je voli od dana kada ju je ugledao i da želi
njezinu ruku za sve vijeke vjekova.
Iz naše perspektive,
mogli bi smo reći da je Olaf pretjerao u svojem udvaranju, kada ne bismo znali
da je Ivana također maštala o udaji na jedan jedinstven, staromodan način, kao
što su to činile djevojke devetnaestog stoljeća.
Ali Olaf je ostao
prezren, ismijan i odbijen.
Vratio se kući
slomljena srca, ali ne gubeći nadu. To što ljubav njegova života još nije
otvorila oči prema sudbini nije bila njezina krivnja. Očito je njegov dar zapažanja
božanskog plana bio razvijeniji, a možda još nije došlo njihovo vrijeme. S tim
mislima, promatrajući svoju ušteđevinu, odlučio je upisati studij pedagogije i
kroatistike.
U četiri godine što ih je Olaf proveo u
Zagrebu upoznao je mnoštvo mladih, zanimljivih ljudi, mnoštvo djevojaka koje bi
dale sve da budu s momkom poput njega, ali ništa nije moglo izbrisati sjećanje
na njegovu ljubav koja je, hraneći ptice pod starom vrbom, čeznutljivo
razmišljala o svojoj. Završio je studij i zaposlio se u onoj istoj školi ispred
koje je prišao svojoj ljubljenoj one večeri kada ga je, ne otvorivši oči prema
onome što od njega može očekivati, bahato odbila.
Često je, sa
zamagljenih prozora zbornice, promatrao svoju ljubav kako hrani golubove i ona
mu se činila ljepšom nego ikada, njezina usamljenost privlačnijom, te je
odlučio još jednom iznesti joj svoj životni plan o dvoje ljudi koji će zajedno
doživjeti starost.
Začudo, nije ga
prepoznala. Ništa u njegovom izgledu nije odavalo onog mladića od prije četiri
godine koji joj je onako nespretno pristupio u parku, sa smiješnim planovima o
životu, držeći buket ubranih ruža. Vidjela je mlada, naočita profesora,
elegantnih kretnji, elokventnog, prepunog manira koji su joj oduzimali dah. I
bila je njegova… od tog istog trena.
Što je dalje bilo,
nepotrebno je pripovijedati, jer svi dobro znaju što se događa kada se dvije
duše vole i kada se nađu u prilikama koje dopuštaju da njihova ljubav
procvjeta. Ali… zanio sam se. Dragi čitatelji, oprostite. Zaista bih volio da
ovo bude ljubavna priča iz bajke. Gledam u ovaj ulomak i dvojim između dva
kraja: onog romantičnog i onog realnog.
Ono što se zaista
dogodilo: Olaf je pronašao djevojku na fakultetu. Diplomirali su dvije godine
uzastopce, oženili se i danas imaju troje prekrasne dječice. On se pokazao
prekrasnim suprugom i još boljim ocem.
Ivana je, s druge
strane, još dugo hranila golubove ispod tužne vrbe, čekajući svojeg princa koji
je odjahao na bijelom konju.
Kada promatram ovu
istinitu priču uviđam da je malo ljudi koji će u nečije ruke položiti svoj
život, samo tako, u daru koji se odbacuje prezrivim osmijehom ili pokretom
ruke; postoji još manje ljudi lišenih predrasuda kada se radi o potrazi za
ljubavlju; vidim neki kozmički zakon o mimoilaženju, hir sudbine, te neku vrst
emotivne sljepoće dodijeljene u određenoj mjeri svakom čovjeku, i sada, uronjen
u vlastite misli, sve mi se više čini da je potraga za istinskom ljubavlju u
ono malo romantičara što ih poznajem tek duboko čuvstvo što ih vječito tjera
naprijed, iako ni oni sami ne znaju gdje i kada će je pronaći. Kako bilo, želim
im sreću. Nije to laka potraga, na kraju krajeva, ali možda… ma možda… svim
srcem vjerujem da se isplati!
Marko Marciuš rođen je 1978. u Zagrebu. Osnovnu i
srednju školu (opću gimnaziju) završio je u Križevcima, nakon čega upisuje
studij pedagogije i kroatologije (1996.) na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.
Objavljivao u Vijencu (2004.), časopisu Treći trg (2005.), reviji kratkih priča
Urbani vračevi (2005.), zbirci priča mladih autora „Pet autora traži naslov“
(2006.), u zborniku „Najbolje hrvatske priče – 2006.“ po izboru Miljenka
Jergovića (2007.), Zarezu (2007.) te u šestom broju književnog časopisa za
znanstvenu fantastiku Ubiq (2010.). Prvu samostalnu zbirku priča „Pročitaj
me“ s podnaslovom „Priče iz stvarnosti“ objavljuje 2010. u suradnji s udrugom
Katapult. Nakon prvijenca objavljuje u desetom, jedanaestom, (2012.),
dvanaestom i trinaestom (2013.) broju Ubiq-a, a te iste godine ulazi i u finale
za nagradu Prozak. Šokiran raspadom „Mentora“ objavljuje u online časopisu
„Književnost uživo“ (2014.), a zatim u novoj, regionalnoj koncepciji časopisa
Ubiq, u četrnaestom i petnaestom broju (2014.).
Svoje priče čitao je u Infoshopu „Tabula rasa“ u Čakovcu, klubu „Oliver
Twist“, Knjižnici i čitaonici Bogdana Ogrizovića u Zagrebu, a promociju i
predstavljanje prvijenca održao je u Molekuli (Rijeka), Odjelu za mlade varaždinske
gradske knjižnice „Metel Ožegović“ te u Klubu kulture u Križevcima. Djeluje kao
producent elektronske glazbe u postavi Far Go Traders. Također se okušao kao
urednik i lektor zbirke poezije „Cirkus“ mladog križevačkog autora Josipa
Huzjaka. Njegova iduća zbirka „Kalifova šahovska ploča“, čeka svjetlo dana.
--------------------------------------------------------------------------
-------------------------------------------
Ivan Orehovac, Zagreb
Sa dječakom
Kolale su
priče o jednoj izvedbi pa pođoh i ja, ne sjećam se, u publiku. Nije čast. Pruža
se dobar pogled odozgo, osobito kad sam sâm. Mada sam neupućen u predstavu,
nikad je nisam shvaćao. Skoro sam se naljutio što me majka odijenula, kao da
sam nesposoban za sako, kažu da dobro stoji. Mislim da izgledam smiješno u
poredbi s njima, kasnije bih mogao prestići. Kasno je, nije do sna, preda mnom
je cijela predstava koju inače neću imati prilike pogledati. Ali ovaj puta.
Otac je uvijek upravljao volanom, majka je vodila s njim razgovor. Napola
slušajući dok se pažnja ne bi prebacila nagnuo bih glavu, zagnjurio je u sjedala,
ne ispuštajući glasa dok me ne bi upitali kakvo je moje mišljenje. Sretan, jer
zasad se nisam upustio u zavadu. Lice meko, podatno, bez osjeta u rukama da
udarim, štrca kao krv tekući venama. Nevin sam u tome. Nadmašujem ih u
zamislima stvarajući prizore, maštovitije, tako odlutam iz automobila, otvaraju
se vrata, kročim crvenim pragom, kasnije više neće tako svjetlucati, blještati.
U dvorani zauzmem ugovoreno mjesto, otvorim katalog i imena glumaca, oduzme
dosta vremena, iako je već zanoćilo, među nogama struji hladan dah, stoga
tapšam koljena, nikako da se ugriju pa netko od nas pomisli kako je hladno,
pokuša me podragati, ali se vješto oduprem naglo se okrenuvši na drugu, bez
podcjenjivanja.
– Skini
kapu, izgleda smiješno.
– I bez
nje – dobaci on.
Kada bi se reflektori ugasili, obuzela bi
me tama, onda bih pogledima tražio partnera kojih bi čuo njihov glas popraćen
hihotom, donekle bi me ohrabrio, tako bih se izvukao iz neželjene situacije,
sjećajući se prizora. Ucrtani u sjećanju, pojavljuju se u snovima, maštanjima,
u licima, nekad jasnije, nekad prolazno, koliko god želio oživjeti i iako se
vraćaju, u utučenim vremenima pitam se vrijedi li opet proživjeti, ako to nije
točno, bolje da me nema. Ne moram se podsjećati da sam daleko od učionice, dana
mi je puna sloboda uživjeti se, toliko da ni bližnje ne opažam kako steru u
ekran. Otpočetka sam pokušavao djelovati smireno kako nalažu, ali sam svejedno
prepustio se sklonostima do mjere da su čitavim putem odsijevale slike u svim
oblicima, slabeći svakim trenutkom do letargičnog sna. Igrao sam se igrokaza sa
smijehom pomislivši da je nepotrebna, položio sam je na pod, žena me okrzne,
pregazi noge. Htjela se ispričati, ali nisam opazio kad je prešla red i izbila
u zahod. Zadržala se dugo, prestao sam pratiti pogledom hoće li se vrata
otvoriti i skrenuo pozornost na slova, vrteći se na zaslonu. Hvatao me san uz
silnu volju da se probudim iz tog stanja počeo sam njihati se u ritmu nečega
što je kružilo dvoranom. A to nisam bio ja. Niti sam poželio da je išta blisko
u ovim prostorijama, u ljudima koji se neće podići dokraja predstave, tek kada
budu nahrlili k izlazu. Znam da ta žena nije moja majka i s tim poskočim iz
crvene klupe i popravljajući dugma odlazim prema WC-u, te iako su uzeli kapu i sada
je bezbrižno vrte, ispričao sam se koliko sam molećivije mogao prvo ocu, pa
majci, publiku sam još jednom pogledao, unutrašnji glas mi je govorio da
požurim jer će se već smjestiti. Nastavljao je, zašto se digla usred napete
scene, a njezinom mužu koji mi se činio nepodoban uputio sam poljubac čime me
je otac ipak sažalno ljubio u čelo, barem sam se ja postidio. Iza bijelih vrata
pištala je voda i dalje mi nije kucalo. Slučajno, u isto vrijeme dotaknemo
dršku, ugledam u polumraku nečiju pomodnu ženu, hoteći joj pružiti ruku,
sjećajući se prošlih neuspjelih pokušaja da sklopim poznanstvo sa suprotnim
spolovima, prije padaju ideje o mogućim ishodima našeg susreta, a da ne znam do
čega mi je. Ona me preduhitri i primi za rumeni obraz, nasmijao sam se jer se pognula,
ali i ponesem se da pobjegnem nazad, zaželivši se roditelja, kao da mi ova
gospođa neće biti od pomoći u slučaju da ponovno zablješte svjetla izlaznih
vrata.
-------------------------------------------------------------------
-----------------------------------------------
Damir Maras-Lič, Gorski Kotar
SAMURAJ
Jednom,u jednoj od mojih meditacija,ispričao mi mudri starac
priču o Ljubavi dvoje ljudi,koja počeše na dalekom istoku,kada njegova duša
bijaše u tijelu hrabroga samuraja,koliko iznimno sposobnog i vještog
borca,toliko odanog i časnog,koji je poštovao kodeks časti više od samoga
života i smrti.
Živio je životom putujućeg ratnika,zarađujući za život
čuvajući imovinu i živote imućnih ljudi i njihovih obitelji.Bijaše iznimno
tražen,jer,njegovi su ga se protivnici rijetko usuđivali napasti,znajući da
ih,napadnu li ljude njemu povjerene,čeka jeziva i bolna smrt,jer u to
vrijeme,milost je bila luksuz koji si takav ratnik rijetko može dopustiti.
Sve je bilo sjajno i posao mu je cvao,sve dok nije naišao na
obitelj visokoga dužnosnika,njegovu ženu i dvije kćeri,povjerene mu na
čuvanje,u vrijeme kada je njihov otac bio odsutan,zajedno sa njihovom majkom.
Veliki se ratnik ozbiljno prihvatio posla,kao i do
tada,možda čak i više,jer visoki je dužnosnik bio iznimno važan za zemlju i
nije mu se ništa smjelo dogoditi,baš kao i njegovoj obitelji.Zbog toga se ni
jednog trenutka nijeodvajao od svojih štićenica,provodivši sa njima vrijeme u
beskrajnim razgovorima i ugodnom druženju.Dirnute tolikom pažnjom,obje su se djevojke
zagledale u mladića koji se toliko trudio da im osigura sigurnost i mir.Jedna
od njih bijaše mu posebno draga i mila,zbog svojega vedroga duha,mudroga
razmišljanja i beskrajno dobra i velika srca.Upravo je toplina njezinoga srca
uspjela probiti oklop i udahnuti dašak topline u najdublji kutak njegovog
hrabroga srca,nezainteresiranoga za ljubav i sentimentalnost,koje bi ga mogle
omesti u poslu.I,kako to već ide,bez da su htjeli,osvanuše jednoga jutra u
strasnome zagrljaju,niti ne shvativši prvoga trenutka što im se
dogodilo.Njezinoj sreći ne bijaše kraja,a on bijaše ugodno iznenađen otkrićem
da postoje osjećaji za koje nije niti mogao naslutiti da mogu biti toliko
ugodni i nadahnjujući.Znali su da ne smiju nikome reći za njihovu vezu i čuvali
su svoju tajnu do trenutka kada ih je njezina sestra pronašla u strasnom
zagrljaju.Ogorčena činjenicom da on nije izabrao nju,ponesena izljevom
nekontroliranog bijesa,napisala je svome ocu pismo puno mržnje i objasnila
mu,na svoj način,kako je čuvar besramno iskoristio njezinu sestru,pri tome ne
obavljajući svoju dužnost kao što je obećao.Sada,u svojoj sramoti,moli za pomoć
i odrješenje grijeha...
Bijesni se dužnosnik vratio kući,smišljajući kaznu za
nedužnog čuvara,koji je,istog trenutka,saznavši stanje stvari i za dužnosnikov
dolazak,shvativši koliko su povrijeđeni i bijesni,donio odluku da se ne izlaže
dodatnoj sramoti.Posramljen što je prekršivši kodeks časti,ne izvršivši svoj
zadatak,osramotio voljenu ženu,oprosti se s njom,ode na osamljeno mjesto,izvadi
svoj mač i učini jedino što je mogao-oduzme si život,kako bi barem donekle
spasio čast,svoju i njegove voljene.
U trenutku dok je napuštao tijelo,zavjetovao se sebi i
Bogu,da će se od sada svim silama boriti da sačuva i spašava živote,istim onim žarom,kojim ih je do tada
uništavao.
Sestra njegove voljene,vidjevši što se dogodilo i shvativši
što je učinila,shrvana bolom i osjećajem krivice,bijesna na njega jer si je
radije oduzeo život nego odabrao nju,dvije se godine kasnije bacila sa
litice,odlučivši tako okončati svoju patnju i kazniti sebe za svoj grijeh.
Njegovu voljenu,praznoga uma,skršene snage i volje,sasvim
ravnodušnu prema događanjima u njenoj okolini,udaše za momka iz ugledne
obitelji,u rangu kao što je njena.10-15 godina kasnije,njeno srce više nije
moglo izdržati,te i ona napusti ovaj svijet,pridruživši se svojim prethodnicima
u svijetu duša.
Od tada,pa sve do danas,svi oni žive negdje,jedni drugima
pri ruci,ne usudivši se prići jedni drugima preblizu,iz straha od ponovnog bola
i razočarenja,koje im je izazvalo proživljeno,tako neugodno iskustvo.
A njihovi prijatelji i rodbina,ne mogavši im
oprostiti,proklinjući ih kroz vjekove,rađaju se i žive sa njima u raznim
oblicima veza,pričinjavajući im pri tome neugodne trenutke,kažnjavajući tako
nesretnike za njihove pradavne grijehe,kojih čak više nisu niti svijesni,osim
kroz osjećaj da su im za nešto kivi,zbog čega ih trebaju kazniti.
Sestra njegove voljene rađa se uvijek oko dvije godine nakon
njegovog rođenja,uvijek u njegovoj blizini,nošena nejasnom slutnjom i nadom da
će je jednom napokon zavoljeti i postati njen,nakon čega će postati spremna sve
mu oprostiti.
Njegova voljena,rađa se uvijek oko jedanaest godina
kasnije,otprilike onoliko koliko je prošlo od trenutka kada je iza njega
napustila ovozemaljski svijet...
I uvijek se pojave blizu,toliko da se ne mogu mimoići,jer
nošeni duboko u srce usađenom čežnjom da se opet sretnu,naprosto prisile
sudbinu da ih uvijek iznova spoji.
Jedino Ljubav posjeduje moć da pokori i ukroti Sudbinu.
Međutim,sjećanja prepuna boli,koja negdje duboko u sebi sa
sobom nose,pri svakome susretu probude strah da ta bol,sada negdje duboko
zatomljena i zakopana,ne uskrsne opet u svoj svojoj nekadašnjoj snazi,nađu li
se opet u nježnome zagrljaju,ogrijani ljubavlju,kojoj u dubini duše cijelim
svojim srcem teže i za koju sada znaju da je bezuvjetno zaslužuju.
I tako iz života u život,polako prikupljaju snagu da oproste
sebi,životu,svojim bližnjima,kao i nesretnoj sudbini koja se,nekada
davno,toliko grubo poigrala sa njima.Nalikuju danas,gledano iz nove
perspektive,na dva bistra potoka gorska,prepuna života,koji usporedno teku,ne
dodirujući se,istovremeno u žaru želje da se opet spoje,naraslom do bola,gotovo
jednakoga bolu koji ih je rastavio.
Zadatak je njihov,ponovno otkriti Ljubav,koja će im,živeći
je,pokazati svu ljepotu praštanja i tajnu bola,kroz koji će,nakon što
ih,prekaljene kroz živote,učini sposobnima da shvate veličinu svoje Ljubavi i
snage da oproste sebi i svima,te napokon učine ono što žele,kada im Ljubav svoj
blagoslov da.
Više je nego sigurno da je sada samo pitanje trenutka,kada
će,napokon,u tome i uspjeti.
Damir Maras 02.01.2014.
BODOVI:
-----------------------------------------
------------------------------------------------------------------------
Tihomir Ivančan , Rijeka
ISPRED
VELIKE ŠUME
Sjećate li se vi priče o seoskom lovcu? Ja pamtim samo dio priče, stara
je pa je pala u zaborav.
Živio je u tom malom selu s crkvicom jedan gospodin koji nije bio ni dobar ni loš.
Bio je pomalo čudan i tajanstven. Lovac je bio. Imao je psa Garu. A imao je lovac i svoj san. On je bio uhvatiti velikog jelena koji je uništavao polja. Mnogo ga je puta lovio, u proljeće i ljeto, po suncu i vrućini, u jesen po kiši. Ali uvijek bi jelen pobjegao, nestao, kao da je bio neki poseban jelen, mudriji od svih.
Ali lovac iz sela nije odustajao od lova.
Čekao je zimu da po snijegu prati tragove jelena.
Nadao se da bi ga snijeg mogao izdati.
Jednoga dana pratio je lovac tragove kroz snijeg.
Pratio ih je dugo sve do Velike šume.
Stali su lovac i pas ispred nje. Bojao se lovac ući u nju.
Nekako se činilo mračno i tajanstveno u toj šumi.
Nekada su seljani išli u tu šumu sjeći stabla i nikada se više nisu vratili, a ni oni koji su ih pošli tražiti.
Stabla su jako stara u toj šumi. Tisuću godina i više.
I kriju mnoge tajne.
Seoske žene pričaju da se u šumi krije stari čarobnjak.
Mnogi mitovi i legende vezani su uz tu šumu, no ne bih sad o njima... Možda drugi put u drugoj priči...
Lovac je sjeo na glavu starog panja. Razmišljao je dugo. O jelenu i o šumi.
I Garo je sjeo kraj njega. Kažu da još uvijek sjede tamo, ispred Velike šume... Ne znam... Dugo nisam bio u tom malom selu s crkvicom.
Živio je u tom malom selu s crkvicom jedan gospodin koji nije bio ni dobar ni loš.
Bio je pomalo čudan i tajanstven. Lovac je bio. Imao je psa Garu. A imao je lovac i svoj san. On je bio uhvatiti velikog jelena koji je uništavao polja. Mnogo ga je puta lovio, u proljeće i ljeto, po suncu i vrućini, u jesen po kiši. Ali uvijek bi jelen pobjegao, nestao, kao da je bio neki poseban jelen, mudriji od svih.
Ali lovac iz sela nije odustajao od lova.
Čekao je zimu da po snijegu prati tragove jelena.
Nadao se da bi ga snijeg mogao izdati.
Jednoga dana pratio je lovac tragove kroz snijeg.
Pratio ih je dugo sve do Velike šume.
Stali su lovac i pas ispred nje. Bojao se lovac ući u nju.
Nekako se činilo mračno i tajanstveno u toj šumi.
Nekada su seljani išli u tu šumu sjeći stabla i nikada se više nisu vratili, a ni oni koji su ih pošli tražiti.
Stabla su jako stara u toj šumi. Tisuću godina i više.
I kriju mnoge tajne.
Seoske žene pričaju da se u šumi krije stari čarobnjak.
Mnogi mitovi i legende vezani su uz tu šumu, no ne bih sad o njima... Možda drugi put u drugoj priči...
Lovac je sjeo na glavu starog panja. Razmišljao je dugo. O jelenu i o šumi.
I Garo je sjeo kraj njega. Kažu da još uvijek sjede tamo, ispred Velike šume... Ne znam... Dugo nisam bio u tom malom selu s crkvicom.
Tihomir Ivančan 01.01.2014.
-------------------------------------
-----------------------------------------------------------------
-----------------------------------------------------------------
Valetina Tyna,
FURIJE I PRAVDA
Crtala sam opet nešto na satu. Kao i obično profesorica je govorila o
mitologiji. Grčkoj i rimskoj. Moja frendica Mai je bila zaokupljena s
mobitelom. Ali profesorica je rekla:
,, Furije su u rimskoj mitologiji parnjaci Erinija iz grčke mitologije, boginje
osvete. Danas se to ime koristi za svadljive žene. Obučene u crnu odjeću, neki
ih crtaju sa šišmišjim krilima ili psećim tijelom. Rješavaju sve zločine u
kojima je bilo prolivene krvi, najčešće su to bili obiteljski okršaji. Bojali
su ih se i bogovi. Kad nisu opsjedale zemaljske žrtve, živjele su u Tartaru
gdje su mučile proklete duše. U grčkoj mitologiji postoje 3 Furije koje su
nastale iz kapi krvi boga Urana kada ga je njegov sin Kron kastrirao.
Najpoznatije su po tome što su lovile Oresta kada je ubio svoju majku
Klimenestru koja je ubila njegovog oca Agamemnona. Eumenide (dobrohotne) su
furije koje je Atena preimenovale nakon što je bilo provedeno glasovanje za
Oresta, pretpostavlja se da od toga nastao pojam eufemizam. Euminde su bile
prema predaji obučene u bijelu odjeću. A zovu se Alekta, Megera i Tizifona.''
Mai je stisnula usne i gledala profesoricu. Njezine plave oći su bile tužne i
bolne, kosa neljudska smeđa je bila u punđi. Blijeda koža koja je bila
njegovala, a njezina lijeva strana lica puna ožiljaka. Nisam je nikada pitala.
Nitko nije. Svi smo se bojali. Bila je niska i pomalo popunjena, razliku od
mene. Visoka sam 1,85 cm. Mršava kao štap, sa smeđim očima. Crna kosa koja je
dosezala do polovice leđa. Kada nas je spasilo zvono. Uzela je torbu i stvari
sa stola i izašla iz učione. Ja sam potrčala za njom. Dozivala sam je:
,,Mai, čekaj.''
,,Što hoćeš, Ella?''
,,Nismo se dugo družili. Dođeš kod mene.''
,,Pitaj onu Annu. Sada je dobra frendica. Ja imam posla.''
,,Kakvog?''-upitala sam je.
Pogledala Mei otišla od mene. Postala je hladna. Postala je nekako čudna. Anna
se do šetala i rekla:
,,Šta je njoj?''
,,Ništa. Dođeš meni.''-upitala sam Annu.
Kimnula je potvrdno. Cijeli dan nisam vidjela Mai. Nitko je nije vidio. Onda
sam shvatila da je sigurno u knjižnicu. Njezino utočište, njezin hram mira.
Otišla sam tamo. Kada sam otvorila vrata, zapuhao je miris starih i novih
knjiga. Knjižničarka mi se nasmiješila, a ja sam rekla:
,,Jel' je ovdje Mai?''
,,Nije došla. To mi je čudno. Uvijek je bila i čitala tamo na kauču.''
Otišla sam tamo. Na njemu su bile debele knjige, tipično za Mai. Ali bile su to
knjige o mitologiji. Jedna je bila otvorena na jednoj stranici božica Hestija.
Božica srca, ognjišta, vatre i doma. Okrenula sam, tamo je stajala Anna. Bila
je sablasno blijeda i neki osmijeh koji me pomalo strašio. Izgledala je kao da
je uživala ovoj igri. Uputile smo se prema mojoj kući. Mai je otišla kući, ali
bilo mi je žao, što nije bila uz mene. Šalila se,hvalila me. Zvala gdje je ona
išla, ali sada. Kao da je odlučila ne družit se. Dok nije bilo Anne, sve je
bilo dobro, a kada je ušla Anna u naše živote. Kao da je ušlo u nju nešto loše.
Izbjegavala je moje poruke na facebook, moje pozive da dođe k meni. Ali kao da
me je maknula. Anna je bila suprotnost od Mai. Njezina crvena kosa, crne oči,
koje su bile crne poput mraka. Malo viša od Mai i mršava. Nikada nije bila zla
prema Mai, ali ne shvaćam Mai. Zašto je neće voljeti. Misli su mi rojili, dok
me Anna nije trknula. Bila je Mai, ulazila je u bus. Pogledala me i slabo se
nasmiješila. Rekla sam joj:
,,Gdje si bila?''
,,Mama me je trebala u dućanu. Kutije sam slagala, došla je nova roba.''
,,Opet neke sotonistička smeća.''
Mai ju je pogledala. Htjela je otići, ali očito je , da je bila ljuta na Annu.
Naime Maina mama je držala čudan dućan. Dućan koji se nitko nije usudio ući,
ako nije na njega bačene urok ili tako nešto. Ali držala je stvari koje su
nekima ljudima nešto značile, a nisu je htjeli prodati, ali morali su se nekako
prehraniti. Zato sam uvijek voljela dolaziti kod nje. Uvijek je znala opisati
svaku stvar i o njezinom vlasniku. Anna je upitala:
,,Odakle ti grozni ožiljci?''
Mislila je na njezine ožiljke na lijevoj strani. Mai se ustala, a ja sam je
uhvatila za ruku. Pogledala me očima puna suza. Rekla sam:
,,Ostani.''
,,Ne, dok se ne opametiš i ne vidiš, kakva je Anna? Vjeruj mi puno je iza nje
krv i ne želim se upetljati.''
Znam da se okrenula i krenula prema vratima. Kada se Anna jako nasmijala.
Jedino čega se sjećam je lom stakla, vrisak. I mrak pred očima. Mislila sam da
umirem ili sam umrla. Ali znam da me je netko zvao:
,,Ella, budi se.''
Polagano, ali sigurno sam se probudila. Nalazila sam na pod u crnoj haljini i
nad menom je stajala Mai i Anna. Mai je nosila crvenu haljinu i raspuštenu
kosu, a Anna sivu i poderanu. Pogledala sam bolje gdje smo. Bilo je veliko sa
žrtvenikom u sredini i kipom koji je držao zdjelu. Mai mi je pomogla da se
dignem. Glava me bolila, kao i ruka. Jedva sam rekla:
,,Gdje sm...o?''
,,Olimp.''-rekla je Mai.,
,,Kao Olimp u Grčkoj, gdje žive bogovi.''
Kimnula je Mai, a Anna se nasmijala. A ja sam je pogledala. Nekako je bilo
čudno s njezinim očima. Nešto zlo. Sada sam gledala. Prostorija je bila bijela
i uredna. Cvijeće koje je raslo po stupovima. Čula sam slap. A i ptice. Mai je
otišla vrata. Htjela ih je otvoriti. Ali bili su zaključana. Sada je udarala sa
šakama i vikala:
,,Pustite nas.''
,,Ne čuju vas.''-odjednom smo čuli lijepi glas.
Okrenule smo sve tri, a tamo su bile lijepe žene. Kose su bile lijepo njegovane.
Oči su bile boje zlata. A haljine su bile crne sa zlatnim detaljem. Mai je
rekla:
,,Furije. Nemoguće.''
,,Zdravo Mai, kćer Helen i Nicolasa. Dobrodošli na Olimp.''
,,Pustite nas natrag na zemlju. Ne možete nas ostaviti dobro znate.''-rekla je
Mai.
Ja sam je pogledala, kao i jedna od njih. Sada sam ja počela paničariti. Anna
je mirno stajala. Jedna od furija je došetala ispred nas. I rekla:
,,Mai, dobro znaš, zašto ste ovdje?''
,, Alekta, dobro znaš, da nisu one krive. Nisu prolile krv.''
Alekta je sada gledala mene. Njezina boja oči su bile zlatne smeđe boje. Sada
sam počela jako paničariti, ali me Mai spasila. Stala je ispred mene, a ja sam
se uhvatila za glavu. Kao da mi je ušla u glavu. Alekta je rekla Mai:
,,Nisi još naučila, kao ni tvoja majka. Tvoji ožiljci su samo uspomene na oca.
Zar ne znaš što je učinio, da ti i mama preživjeti.''
Mai se trgnula, a Anna se potiho nasmijala. Kao da je znala, pa je rekla:
,,Mai, baš si jadna, mogla si spasiti taticu. Ali on nije bio ništa vrijedan.''
Mai se okrenula i rekla:
,,Ja nemam mamu koja je dolje kod Hada. Tko zna što radi, a prva je prolila
krv, a ti si htjela Ellu ubiti.''
Sada sam se odmaknula od njih dvije. O čemu one. Zašto me Anna hoće ubiti i
najviše, zašto je Main otac dao život za njih dvije. Pogledala me Alekta. Imala
je smiren pogled. Te se obratila ostalim furijama:
,,Sestre, vrijeme.''
,,Za što?''-rekla je Mai.
Nitko joj nije odgovorio. Samo je Aletka otišla do kipa, a Anna je rekla:
,,Kip plača. Mislila sam da je mit.''
,,I nije.''-rekla je Mai.
Jedna od furija se okrenula i pogledala Mai i rekla:
,,Dođi dijete. Ti trebaš odlučiti tko će umrijeti.''
Mai je otišla. Pognula je glavu. Crnokosa furija je uzela kalež crne boje i
uzela vodu i rekla je:
,,Zdjela se napunila u 15 godina. Suze majki, očeva, sinova, kćeri koje su
proplakali skupljeno je ovdje i samo jedna osoba pije da umre. A tu osobu bira
Mai. Djevojka koja je dobila drugi život. Ja, Megera. Dajem ti taj kažeš da ga
prihvatiš i daš osobi koja zaslužuje umrijeti.''
Mai, mogu se zakleti da je počela plakati. Treća furija je rekla:
,,Mai, dobro razmisli.''
Mai je krenula prema nama, a Anna je počela micati natrag. Pogledala sam Maino
lice, bila je utučena i kao da razmišlja. Okrenula se i podignula kalež i
rekla:
,, Alekta, Megera i Tizifona, neću dati nikome, ali znam tko će piti, one
zaslužuju živjeti, ali ja ne. Zato ja prihvaćam ovaj kalež u zamjenu za njihovu
sigurnost.''
Furije su je pogledale. Kao i ja. Nisam mogla vjerovati. Ona daje život samo da
mi živimo. Što je sa njezinom mamom. Ne može ju ostaviti samu. Mai je počela
piti suze. A Anna se nasmijala. A furija po imenom Tizifona je pogledala i
rekla:
,,Vučeš krv, ali nije još pravda dovedena za tebe. Ali doći će.Mai, tako mi je
žao.''
Mai je ispao kalež, a ona je pala. Anna je ušutila. Potrčala sam do nje i
primila je u krilo. Plakala sam je, a ona se nasmiješila. Rekla sam kroz suze:
,,Spasite ju. Ne može umrijeti. Ima dobu dušu.''
,,Njezinu dušu svi traže. Jednom je okusila smrt, te vraćena, sada je
vrijeme.''-rekla je Megera
,,Nemoj plakati. Imaš Annu. Ona je sada tvoja prijateljica.''
,,Mai, a tvoja mama.''
,,Ona je ok. Zna kada netko umre, zato je postala tako zaštitnički prema meni.
''
Znam da je sporo disale, a furije su je gledali kao sveticu ili ratnicu. Koja
je dala svoj život za drugi. Sada je Alekta spustila na pod. Stavila je ruke na
oči i zaklopila ih. Počela sam plakati i jecati. Grlila sam Maino tijelo. Netko
je pjevao. Netko je vrištao. Bila sam u svom tijelu na zemlji. Još u busu.
Pokraj mene je bila Anna, a tamo između sjedala Mai. Krvava lokva ispod nje je
pokazala da je bilo teško ozljeđena. Dovukla sam se tamo. Zvala sam je:
,,Mai, budi se. Molim te.''
Sada sam tiho cvilila. Molila sam se Bogu da je vrati. Još je mlada. Htjela je
na faks. Studirati književnost. Sada sam je grlila. Bolničari ili netko drugi
jedva su me odvukli. Jecala sam. Bolničar mi je previjao ruku. I čistio ranu.
Annu nisam vidjela. Ali bolničar mi je rekao:
,,Smrt će je vratiti. Neće je htjeti. Kada je učinila dobro, onda je mora
vratit.''
,,O čemu vi?''
Pogledao me, te se dignuo i rekao:
,,Reci Mai da je volim, kao i njezin mamu.''
Potom je otišao, a ja sam je gledala kako odlazi. Čula sam strku. Bolničari su
vikali. Netko je trćao do bolnička kola i javljao. Došetala sam se i vidjela
Mai. ugurali su cijev niz grlo. Pokušali su je spasiti. Jedan je rekao:
,,Jedva osjećam srce. Masirajte ga. Odmah. Ova djevojka mora oživiti, hajmo.''
Krenuli su prema kolima i odvezli se. Gledala sam kako ide. Kako odvoze Mai.
Uskoro sam i ja išla u bolnicu. Snimali su mi glavu, za slučaj da nemam
unutarnje krvarenje. Čula sam jednu sestru:
,,Jedva su je spasili. Samo je uzdahnula. I vratila se boja. To je čudo.''
,,Kako se zove cura? Možda Mai.''
,,Da sada je majka s njom. Odmara se jadnica.''
Otišla sam je tražiti. Vidjela sam njezinu mamu, kako razgovara sa doktorom.
Pogledala me i osmijeh nula se. Znala sam da je živa.
Nakon nekoliko tjedana. Nakon one nesreće i susret furija. U razred je u šetala
Mai, imala je masnicu i ožiljak. Pogledala me i nasmiješila. Anna se nije
pojavila. Čula sam da se odselila na jug. Pod odmorom, sjedila sam na klupi i
jela sendvič. Kada je nečija sjena pokrila moje lice. Bila je Mai. Skočila sam
i zagrlila. Rekla je:
,,I meni je drago da te vidim.''
,,Dobro izgledaš.''
,,Osjećam se čudno, ja sam trebala umrijeti, one nisu takve. Mama kaže da imam
anđela čuvara.''
,,Imaš, tatu. Čuvao te i rekao da vas voli.''
Mai je zaplakala, a ja sam je zagrlila. Bilo mi je teško vidjeti, ali sam
naučila. Svaka žrtva ima svoju cijenu.
Pozdrav, čija je ovo slika lovca sa psom? Hvala
OdgovoriIzbriši