Neke stvari su toliko osobne,
toliko posebne
toliko sebične
da cijeli život samo zbog njih ne bi mijenjao ni milimetra.
Hvala ti Goga.
Gordana Kapor osjeća se radosno s Ljiljanom Petrlić i Josipom Petrlićem Pjerom.
Moja današnja pričica iz Sobe priča "Lilipjer"
Kad jednom zavrtiš Pjerov kišobran šarenih boja, zaraziš se tom melodijom pa pjevušiš po cijele dane...Zbilja je tako, vjerujte!
Upravo tako, bilo se meni lako "zaraziti" i samim Pjerom, piscem koji živi u mom gradu...ili bolje reći, u čijem gradu ja živim. Jer on Križevce živi kao nitko. Dotiče svojim djelima ljude "male" i "velike", dotiče živote, kulturu, povijest, ulice, krovove, parkove, krajolike, šume, potoke, životinjska bića svih vrsta, vile, čarobnjake, stvarno i zamišljeno...A sve to uglavnom "živi" tu ispod križevačkog neba i sve to tako lako Pjer nam ispriča kroz svoje pjesme i priče.
Tako je Pjer i mene stihovima "zarazio" i svojom osobnošću dotakao baš u dušu i postao moj prijatelj.
Zato sam možda danas i imala čast na jednom komadiću zida, u jednoj još uvijek tajanstvenoj sobi priča, napisati Pjerove stihove.
Kad Soba priča oživi, kad u njoj jedan osebujni pisac i njegova kreativna divna Lili budu sa radošću dočekivali svoje goste, djecu i odrasle, i kad ti gosti očima budu upijali svaki detalj iz života i stvaralaštva našeg Pjera, tad će netko eto pročitati i te stihove pisane mojim školskim rukopisom.
Male se stvari broje i malim se stvarima veselim!
A velike? One dolaze usput, baš kao što spontano usput upravo nastaje i Soba priča "Lilipjer".
Jednom će vas svakako pozvati da dođete, da i vas "zarazi" taj naš pisac, moj prijatelj Josip Petrlić Pjer.