Lili, čarobnica pripovijedanja

 

ČAROLIJA SNOVA I FANTASTIČNIH BIĆA

20. ožujka 2026.

Programom Čarolija snova i fantastičnih bića, pripovjedačice Ljiljane Petrlić obilježen je Svjetski dan pripovijedanja u Križevcima koji se u svijetu održava svakog 20. ožujka i to od 2003. godine.  

Križevački program pripovijedanja bio je najavljen i počeo je rečenicom „Zakoračite tamo gdje vas čekaju čudnovata bića i zaboravljene priče“. Posebnost ovog programa, održanog u organizaciji Gradskog muzej Križevci i Udruge Soba priča, je što se odvijao u Likovnoj galeriji i to uz postavu izložbe „U potrazi za bijelim jelenom“ kojoj je tema “Fantastična bića u naivnoj umjetnosti“ i koja je poslužila kao umjetnička scenografija pričama.  

Takav čaroban ambijent, priče i legende majstorice pripovijedanja Ljiljane Petrlić, koja ih je vješto prilagodila i spojila uz motive na slikama, oduševio je mnogobrojnu i raznoliku publiku, do te mjere da se pripovijedanje predviđeno za jedan razgled pretvorilo u tri sadržajno raznovrsna razgleda. 

 

Kratka priča o Zaljubljenoj mravici

 

Ljubav u kapi tiskarske boje

 

Jednom jedna mravica, sitna kao točka na kraju rečenice, ali s dlanovima punim snova maštala o ljubavi. Jednog popodneva, dok je vukla mrvicu kruha težu od vlastite sudbine, stala je pred odbačeni šareni časopis u travi.

I tamo ju je, zapravo, tamo ga je vidjela.

Bio je to Prasac. Ali ne bilo kakav – bio je to portret prasca u boji, ružičast kao zora nad poljem i sjajan kao da ga je samo sunce poljubilo. Mravica je ispustila svoju mrvicu kruha i ostala stajati.

-      "Gospode," uzdahnula je, "kolika je to ljubav!"

Nije joj smetalo što je on nepomičan. Nije joj smetalo što on miriše na tiskarsku boju, a ne na blato. Svaki dan bi mu donosila listić djeteline i stavljala ga točno tamo gdje bi, da je slika prava, bilo njegovo srce. Šaputala mu je o tome kako je teško nositi teret na leđima, a on ju je gledao onim svojim velikim, nacrtanim očima koje se nikad ne sklapaju.

-      Prijateljice su joj govorile: "Luda si! On je ravan, on nema dušu, on je samo papir koji će prva kiša pretvoriti u kašu!"

Ali mravica bi samo odmahnula ticalom. Jer, znate, u svijetu gdje se stalno nešto mora nositi i graditi, najljepše je biti zaljubljen u nešto što je preveliko da bi se posjedovalo.

A onda je ipak pala kiša. Papir se razmočio, boje su se prelile, i njezin se ružičasti „vitez“ pretvorio u sivu mrlju. Mravica je stajala na rubu lokve, pokisla i sama. No, umjesto da plače, ona se nasmiješila.

-      "Bio je previše lijep za ovaj svijet," pomislila je. "Sad je otišao postati dio oblaka."

I krenula je dalje, tražeći novu ljubav, ali s onim posebnim sjajem u očima koji imaju samo oni koji su voljeli nemoguće.

Josip Petrlić Pjer