Moram isključiti svijet
i očima razuma gledati
svoje polagano i mučno potonuće.
Uporno iščezavam...
U očaju nemoći štitim se nezainteresiranošću
mireći se s nametnutim,
a potom se trgnem.
Pomislim,
ima još nade i bacam neke pokušaje borbe
znajuć unaprijed da je sve vjerojatno uzaludno.
Presuda je u zraku, neizrečena,
krije se u svakodnevnim sitnim usiljenim začuđenim optužbama.
Povlačim se,
još jadniji i nemoćniji nego prije.
Šutim, praveći se da ništa ne razumijem.
Ta igra nemilosrdne neminovnosti
zahtjeva i očekuje da ostanem i dalje
dosljedan dosadašnjeg sebe.
Dok s osmijehom pametne marionete
mic po mic potpisujem svoju presudu,
i dalje se traži da budem dobar, čvrst, stamen
i nadasve razuman.
Usiljeno dišem ironiju sudbine,
a ne mogu si pomoći.
PjerJP
Nema komentara:
Objavi komentar