Spas izbrisanog planeta
Josip Petrlić Pjer
Kroz prste zbunjenog robota Za prosipala se izmrvljena i izmučena zemlja. Ma koliko je puta uzimao u šake i prosipao, nije mogao shvatiti zašto je ona ljudima i životinjama bila toliko važna. Ni boja joj nije bila obećavajuća. Programeri su u njega upisali da su nekada postojale šume, potoci, životinje, kiše… Znao je on za sve to, ali nikada to nije doživio svojim senzorima. Jednom je tako, razmišljajući o svemu, poželio doživjeti šumu, njezin hlad i kišu. Htio je i životinje vidjeti u stvarnosti, a ne samo na slikama i u filmovima pohranjenim u njegovim programima. Iznenadio se jer je po prvi put od svoga nastanka doživio osjećaj želje. Nije poznavao nikoga tko je imao ikakvu želju. Zapravo se uplašio da je riječ o ozbiljnom kvaru u sustavu.
O tome nikoga nije izvijestio niti pitao; već je čuo za robote koji su proglašeni pokvarenima i poslani na popravak s kojeg se nikada nisu vratili. Iako je sve oko njega bilo golo i bezlično, uključujući i sivoprljave, jureće, bezmaštovite oblake, on se svoga svijeta nije želio odreći.
Što je više razmišljao o tome, to je njegova mašta postajala izražajnija i jača. Nije znao kako si pomoći, a nikoga nije smio ništa pitati. A i da je pitao, na planetu Erased – kako se njihovo stanište sada zvalo – nitko o tom starom svijetu više ništa nije znao. Bilo bi to samo uzaludno izlaganje opasnosti.
Ipak, dosjetio se rješenja. Odlučio je u svojoj procesorskoj mreži stvoriti prijatelja – ono što bi ljudi nazvali zamišljenim prijateljem, a što je on, jezikom strojeva, nazvao malim virtualnim pomagačem. Nimalo mu nije bilo lako zamisliti takva prijatelja; previše je tu bilo varijabli i mogućnosti. Visok, nizak, snažan, slab, brz, spor, koračajući, leteći, plivajući ili puzeći… Toliko se mučio da se umalo od napora i zapalio. Rješenje mu je došlo kada se najmanje nadao – u trenutku kada o tome uopće nije razmišljao. Program mu je neprestance vrtio imena i opise svih mogućih nekadašnjih životinja. Kada je u njegovu sustavu naposljetku došlo do kratkog spoja, u memoriji mu je bljesnulo samo jedno ime: Baršunasti crv.
Osim s neočekivanom željom, po prvi se puta morao nositi i s osjećajima zbunjenosti i straha. Što sada? Što učiniti? Pokrenuti se ili samo nepomično stajati na mjestu? Što ako ga i najmanja kretnja, ili bilo što što učini, uplaši pa on nestane? Nestane zauvijek.
Da je robotu Za itko mogao predvidjeti ovakvu situaciju i u programe mu upisati istinu, on ne bi osjećao ništa, a kamoli strah. Ne bi znao da Baršunasti crv nije tek plod njegove virtualne mašte i procesorskog prijatelja, već da je on ujedno i virtualna mašta jednog malog, stvarnog baršunastog crva Vrca koji je davno živio na najljepšem planetu, Zemlji.
Mali baršunasti crv, igrajući se ispod mekane kore drveta, bio je usamljen. Među svom djecom svoje vrste, on je jedini volio sanjariti i maštati. I izmaštao je kako bi bilo predivno jednoga dana vidjeti na koji će način svijet, a time i planet Zemlja, živjeti u dalekoj budućnosti. Nitko, pa ni mali baršunasti crv, nije mogao znati, predvidjeti, niti se ponadati onome što će se s njegovom maštom, ali i maštom robota Za, u tome trenu dogoditi.
Jer, osim zbunjenog robota Za na pustom planetu, u istom je tom trenutku, na drugom kraju vremena, postojao i jednako zbunjeni mali baršunasti crv.Bez riječi ili gestikulacije, bez ikakva povoda, robot Za počeo je osjećati toplinu. Bila je to ona posebna toplina koju nikada u svom životu nije osjetio – toplina sunca. „Kakva je to toplina?”, zapitao se. Jako mu je godila. Za to vrijeme, na drugom kraju vremena, i mali baršunasti crv Vrc osjetio je čudnu nelagodu, upravo onakvu kakvu ni sam nikada prije nije doživio. Nisu razumjeli što se to događa. Ubrzo se robotu Za najmanji prst na desnoj ruci obojio u zelenu boju, nijansu kakvu nikada prije nije vidio, dok se baršunastom crvu Vrcu, pred samim očima, kora drveta počela naglo sušiti. Iz minute u minutu robot Za je poprimao sve više obilježja nekadašnjeg planeta Zemlje, a Vrc sadašnjeg planeta Erased. I jedan i drugi bili su u strahu, no svatko iz svog razloga, pa odluče, još uvijek neznajući jedan za drugoga, prekinuti svoje maštanje. Previše je to bilo za svakoga od njih.
Iako zabrinut, Za je već sljedeće večeri odlučio iznova oživjeti svoju maštu i svog virtualnog prijatelja, baršunastog crva, no bez uspjeha. I Vrc je oko ponoći, u vrijeme kada se najljepše spava, isto tako pokušao maštati i poslati svog virtualnog sebe u budućnost. Također bez uspjeha. I tako su danima, i jedan i drugi, svatko u svom dijelu dana, pod bilo koju cijenu pokušavali ponovno doživjeti ono nešto – ono što nikome nikada neće moći izgovoriti, a ni objasniti. Nisu to mogli objasniti ni sebi, jer još uvijek nisu shvatili da su i jedan i drugi, svatko u svom vremenu, zapravo maštali s istim virtualnim stvorenjem.
I tko zna što bi se s njima dogodilo da se u njihovu upornost jednom nije umiješala i trunka sreće. U istom su trenu, naime, obojica počela sanjariti i maštati – najiskrenije i potpuno bez bojazni od ishoda. Isto onako kao i prvi puta.
I dogodilo se isto.
Ovoga su puta svojoj mašti dali potpunog oduška. Robot Za ne samo da je poprimao tople boje jeseni, već su mu oko glave počeli lebdjeti i stvarni, snježno bijelo-plavi oblaci. No, Vrc u tome baš i nije uživao. Sve je teže disao, a umjesto po mekoj zelenoj travi, njegovih je četrnaest pari nogu sada grcalo u sivoj prašini. Sve više i sve jače, obojica su poprimala obilježja planeta iz onog drugog vremena postojanja.
Nije znao zašto, ali robot Za zamolio je svog virtualnog prijatelja da mu prikaže sliku te neke davne planete koju upravo gleda. Ovo što je vidio je bilo nestvarno moćno. Drvo! Smeđe drvo. Zeleno treperavo lišće i neka bića s krilima koje skladno stvaraju glazbu. Trava, one iste boje kakvu je imao na malom prstu, ispod tog drveta i neka nježna, lagana bića sa šarenim krilima u letu. Vidjelo se da se vesele i igraju. Vau! I hop, neko biće isto kao njegov virtualni prijatelj baršunasti crv sjedi ispod kore tog drveta i gleda u nebo. Vidi se da mu razigrano sunce baca sjene trepravog lišće preko lica. Začudio se, to lice nije bilo sretno već užasnuto. Kako je to moguće. U takvom savršenom svijetu živjeti, a biti prestravljen.
Normalno da robot Za nije mogao znati da, kao što on sada gleda Vrcov planet, tako Vrc gleda njegov i da je zato prestravljen. Ispočetka nije povjerovao da je to ta njegova Zemlja u budućnosti. Nemoguće. Sve je nestalo. Sve. I životinje, i trava, i potoci, i drveće, i sami oblaci i sunce. Gdje je sve nestalo? Gdje? Kako? Šokiran, svejedno je i dalje gledao taj planet užasa. Prašina, prašina i prašina... Sivo-mutno nebo bez ikakve šanse da tu lebde oblaci i da se probije ijedna zraka sunca. I... robot. Otkuda sada tu robot? I on je ugledao lice robota, ali umjesto užasa koji je očekivao da će mu vidjeti na licu, vidio je ozarenog, ushićenog, presretnog robota. Kako je to moguće? „Iako je robot, zar ne vidi gdje to živi?”, pitao se Vrc zabrinuto.
I dogodilo se... Baš kada se činilo da im se mašte najviše udaljuju i razilaze, ugledali su si oči i shvatili. Pa oni sada, baš sada, svatko iz svog vremena, s istog planeta, maštajući gledaju stvarnost onoga drugog. Nije im trebalo više ništa objašnjavati, shvatili su. Jako dobro su shvatili o čemu se radi.
Robot Za već odavno – zapravo otkad je izrađen – nije bio sretan ni zadovoljan onim što vidi oko sebe. Bilo mu je suludo vjerovati da ovakav planet nema potencijala za mnogo toga, a ne samo za bezličnost i samo za jednu vrstu, a to su roboti. A i Vrc je, iako je uglavnom živio u svojoj mašti, načuo da neki ljudi koji vladaju i vode planet Zemlju čine loše toj istoj planeti. Navodno su jako pametni i moćni, i to je davalo nadu Vrcu da te glasine koje su do njega dopirale ipak pretjeruju.
Novi kratki spoj, vjerojatno zbog previše iskazanih emocija, je robota Za, na njegovo čuđenje i čuđenje Vrca, bacio s planeta Erased na planet Zemlju. Srećom, taj kratki spoj nije bio previše jak, pa Vrca nije recipročno izbacio na planet Erased.
Pošto su oboje bili svjesni maštari, nijedan od njih, vidjevši onoga drugog u stvarnom vremenu i u svojoj blizini, nije se začudio. Vrc je strpljivo čekao da robot Za upije što više od Zemlje i da se privikne na nju, a potom mu je pričao i pričao što sve, kome i koliko snažno i važno planet Zemlja znači. Koliko je jedinstven i svoj. Ljudi gledaju i dive se zvijezdama te maštaju o planetima koji između njih plove, no ta naša zvijezda Zemlja ljepša je i dragocjenija od njih svih zajedno.
Čuvši to, svi robotovi programi i algoritmi su se poboljšali, a u sustav su se sami ubacili programi za svjesnost ljepote, empatije, smijeha, razdraganosti, ljubavi prema svim životinjama, biljkama i dječjim nesputanim igrama. A kako tek snažan i poseban program za ljubav prema kapljicama vode, šumskoj tišini i zagrljajima…
Pogledali su se i iz njih je izletjela zajednička misao: „Idemo sve, ali baš sve učiniti da nikada, ali nikada planet Zemlja ne postane planet Erased.
Može?”
Kraj
