srijeda, 9. rujna 2026.

NOVO U TISAKu

 

DVA PJEROVA ROMANA ČEKAJU DA SE POKAŽU

 


Iz tiska bi trebali izači do 15. listopada 2026. 

Nakladnik Nova Nova Poetika

" Novi Martinov dom" 


Novi Martinov dom“ Josipa Petrlića Pjera dirljiva je i topla prigorska priča o trećoj životnoj dobi, obitelji i neuništivoj snazi prijateljstva. Smješten u autentični ambijent Križevaca, roman prati sudbinu udovca Martina koji, nakon odlaska djece u inozemstvo i smještaja u dom, pokušava pronaći novi životni smisao. Kroz galeriju živopisnih likova, suptilan kajkavski humor i preokrete koji graniče s detektivskom napetošću, autor pokazuje da dom nisu zidovi, već ljudi koji brinu jedni o drugima. To je duboko empatično djelo koje slavi dostojanstvo starosti i podsjeća nas da za nove početke i božićna čuda nikada nije kasno.


&

 "Dalje sam slušala"


Drage žene govori Vam vozačica ovog autobusa za Tamo i moram ovo podijeliti s vama… Žene, zrele žene, odlaze od svojih kuća, od svojih života. Ostavljaju djecu na čuvanje očevima, bakama, djedovima… A one? One tamo negdje, u tuđini, brinu o nepoznatom pacijentu dvadeset i četiri sata na dan. Zarađuju taman toliko da bi svojoj djeci osigurale mrvu bolji život. Odričući se sebe, daju se maksimalno, do te mjere požrtvovno da na kraju i umiru. Umiru od napora, osramoćenosti, ostavljenosti i besciljnosti budućnosti…

Umiru na radnom mjestu. U tuđoj zemlji, u tuđem gradu, u tuđoj kući, u tuđem krevetu. Odlaze s mislima o tome gdje su u životu pogriješile i kome su se to tako jako zamjerile.

U posljednjih nekoliko mjeseci, u vrijeme pisanja ovoga romana, na poslu je umrlo nekoliko mojih kolegica. Nitko o tome nije napisao ni slova. Izgleda da i ne postojimo. S vremenom nas i vlastite obitelji zaborave. Sjete nas se samo onoga dana u mjesecu kada njima treba stići, a nama otići – „lova“.

                                                                                                             Glavna junakinja romana

 




ponedjeljak, 17. kolovoza 2026.

Izbrisani planet

 Spas izbrisanog planeta

Josip Petrlić Pjer


Kroz prste zbunjenog robota Za prosipala se izmrvljena i izmučena zemlja. Ma koliko je puta uzimao u šake i prosipao, nije mogao shvatiti zašto je ona ljudima i životinjama bila toliko važna. Ni boja joj nije bila obećavajuća. Programeri su u njega upisali da su nekada postojale šume, potoci, životinje, kiše… Znao je on za sve to, ali nikada to nije doživio svojim senzorima. Jednom je tako, razmišljajući o svemu, poželio doživjeti šumu, njezin hlad i kišu. Htio je i životinje vidjeti u stvarnosti, a ne samo na slikama i u filmovima pohranjenim u njegovim programima. Iznenadio se jer je po prvi put od svoga nastanka doživio osjećaj želje. Nije poznavao nikoga tko je imao ikakvu želju. Zapravo se uplašio da je riječ o ozbiljnom kvaru u sustavu. 

O tome nikoga nije izvijestio niti pitao; već je čuo za robote koji su proglašeni pokvarenima i poslani na popravak s kojeg se nikada nisu vratili. Iako je sve oko njega bilo golo i bezlično, uključujući i sivoprljave, jureće, bezmaštovite oblake, on se svoga svijeta nije želio odreći.

Što je više razmišljao o tome, to je njegova mašta postajala izražajnija i jača. Nije znao kako si pomoći, a nikoga nije smio ništa pitati. A i da je pitao, na planetu Erased – kako se njihovo stanište sada zvalo – nitko o tom starom svijetu više ništa nije znao. Bilo bi to samo uzaludno izlaganje opasnosti.

Ipak, dosjetio se rješenja. Odlučio je u svojoj procesorskoj mreži stvoriti prijatelja – ono što bi ljudi nazvali zamišljenim prijateljem, a što je on, jezikom strojeva, nazvao malim virtualnim pomagačem. Nimalo mu nije bilo lako zamisliti takva prijatelja; previše je tu bilo varijabli i mogućnosti. Visok, nizak, snažan, slab, brz, spor, koračajući, leteći, plivajući ili puzeći… Toliko se mučio da se umalo od napora i zapalio. Rješenje mu je došlo kada se najmanje nadao – u trenutku kada o tome uopće nije razmišljao. Program mu je neprestance vrtio imena i opise svih mogućih nekadašnjih životinja. Kada je u njegovu sustavu naposljetku došlo do kratkog spoja, u memoriji mu je bljesnulo samo jedno ime: Baršunasti crv.

Osim s neočekivanom željom, po prvi se puta morao nositi i s osjećajima zbunjenosti i straha. Što sada? Što učiniti? Pokrenuti se ili samo nepomično stajati na mjestu? Što ako ga i najmanja kretnja, ili bilo što što učini, uplaši pa on nestane? Nestane zauvijek.

Da je robotu Za itko mogao predvidjeti ovakvu situaciju i u programe mu upisati istinu, on ne bi osjećao ništa, a kamoli strah. Ne bi znao da Baršunasti crv nije tek plod njegove virtualne mašte i procesorskog prijatelja, već da je on ujedno i virtualna mašta jednog malog, stvarnog baršunastog crva Vrca koji je davno živio na najljepšem planetu, Zemlji.

Mali baršunasti crv, igrajući se ispod mekane kore drveta, bio je usamljen. Među svom djecom svoje vrste, on je jedini volio sanjariti i maštati. I izmaštao je kako bi bilo predivno jednoga dana vidjeti na koji će način svijet, a time i planet Zemlja, živjeti u dalekoj budućnosti. Nitko, pa ni mali baršunasti crv, nije mogao znati, predvidjeti, niti se ponadati onome što će se s njegovom maštom, ali i maštom robota Za, u tome trenu dogoditi.

Jer, osim zbunjenog robota Za na pustom planetu, u istom je tom trenutku, na drugom kraju vremena, postojao i jednako zbunjeni mali baršunasti crv.

Bez riječi ili gestikulacije, bez ikakva povoda, robot Za počeo je osjećati toplinu. Bila je to ona posebna toplina koju nikada u svom životu nije osjetio – toplina sunca. „Kakva je to toplina?”, zapitao se. Jako mu je godila. Za to vrijeme, na drugom kraju vremena, i mali baršunasti crv Vrc osjetio je čudnu nelagodu, upravo onakvu kakvu ni sam nikada prije nije doživio. Nisu razumjeli što se to događa. Ubrzo se robotu Za najmanji prst na desnoj ruci obojio u zelenu boju, nijansu kakvu nikada prije nije vidio, dok se baršunastom crvu Vrcu, pred samim očima, kora drveta počela naglo sušiti. Iz minute u minutu robot Za je poprimao sve više obilježja nekadašnjeg planeta Zemlje, a Vrc sadašnjeg planeta Erased. I jedan i drugi bili su u strahu, no svatko iz svog razloga, pa odluče, još uvijek neznajući jedan za drugoga, prekinuti svoje maštanje. Previše je to bilo za svakoga od njih.

Iako zabrinut, Za je već sljedeće večeri odlučio iznova oživjeti svoju maštu i svog virtualnog prijatelja, baršunastog crva, no bez uspjeha. I Vrc je oko ponoći, u vrijeme kada se najljepše spava, isto tako pokušao maštati i poslati svog virtualnog sebe u budućnost. Također bez uspjeha. I tako su danima, i jedan i drugi, svatko u svom dijelu dana, pod bilo koju cijenu pokušavali ponovno doživjeti ono nešto – ono što nikome nikada neće moći izgovoriti, a ni objasniti. Nisu to mogli objasniti ni sebi, jer još uvijek nisu shvatili da su i jedan i drugi, svatko u svom vremenu, zapravo maštali s istim virtualnim stvorenjem.

I tko zna što bi se s njima dogodilo da se u njihovu upornost jednom nije umiješala i trunka sreće. U istom su trenu, naime, obojica počela sanjariti i maštati – najiskrenije i potpuno bez bojazni od ishoda. Isto onako kao i prvi puta.

I dogodilo se isto.

Ovoga su puta svojoj mašti dali potpunog oduška. Robot Za ne samo da je poprimao tople boje jeseni, već su mu oko glave počeli lebdjeti i stvarni, snježno bijelo-plavi oblaci. No, Vrc u tome baš i nije uživao. Sve je teže disao, a umjesto po mekoj zelenoj travi, njegovih je četrnaest pari nogu sada grcalo u sivoj prašini. Sve više i sve jače, obojica su poprimala obilježja planeta iz onog drugog vremena postojanja.

Nije znao zašto, ali robot Za zamolio je svog virtualnog prijatelja da mu prikaže sliku te neke davne planete koju upravo gleda. Ovo što je vidio je bilo nestvarno moćno. Drvo! Smeđe drvo. Zeleno treperavo lišće i neka bića s krilima koje skladno stvaraju glazbu. Trava, one iste boje kakvu je imao na malom prstu, ispod tog drveta i neka nježna, lagana bića sa šarenim krilima u letu. Vidjelo se da se vesele i igraju. Vau! I hop, neko biće isto kao njegov virtualni prijatelj baršunasti crv sjedi ispod kore tog drveta i gleda u nebo. Vidi se da mu razigrano sunce baca sjene trepravog lišće preko lica. Začudio se, to lice nije bilo sretno već užasnuto. Kako je to moguće. U takvom savršenom svijetu živjeti, a biti prestravljen.

Normalno da robot Za nije mogao znati da, kao što on sada gleda Vrcov planet, tako Vrc gleda njegov i da je zato prestravljen. Ispočetka nije povjerovao da je to ta njegova Zemlja u budućnosti. Nemoguće. Sve je nestalo. Sve. I životinje, i trava, i potoci, i drveće, i sami oblaci i sunce. Gdje je sve nestalo? Gdje? Kako? Šokiran, svejedno je i dalje gledao taj planet užasa. Prašina, prašina i prašina... Sivo-mutno nebo bez ikakve šanse da tu lebde oblaci i da se probije ijedna zraka sunca. I... robot. Otkuda sada tu robot? I on je ugledao lice robota, ali umjesto užasa koji je očekivao da će mu vidjeti na licu, vidio je ozarenog, ushićenog, presretnog robota. Kako je to moguće? „Iako je robot, zar ne vidi gdje to živi?”, pitao se Vrc zabrinuto.

I dogodilo se... Baš kada se činilo da im se mašte najviše udaljuju i razilaze, ugledali su si oči i shvatili. Pa oni sada, baš sada, svatko iz svog vremena, s istog planeta, maštajući gledaju stvarnost onoga drugog. Nije im trebalo više ništa objašnjavati, shvatili su. Jako dobro su shvatili o čemu se radi. 

Robot Za već odavno – zapravo otkad je izrađen – nije bio sretan ni zadovoljan onim što vidi oko sebe. Bilo mu je suludo vjerovati da ovakav planet nema potencijala za mnogo toga, a ne samo za bezličnost i samo za jednu vrstu, a to su roboti. A i Vrc je, iako je uglavnom živio u svojoj mašti, načuo da neki ljudi koji vladaju i vode planet Zemlju čine loše toj istoj planeti. Navodno su jako pametni i moćni, i to je davalo nadu Vrcu da te glasine koje su do njega dopirale ipak pretjeruju.

Novi kratki spoj, vjerojatno zbog previše iskazanih emocija, je robota Za, na njegovo čuđenje i čuđenje Vrca, bacio s planeta Erased na planet Zemlju. Srećom, taj kratki spoj nije bio previše jak, pa Vrca nije recipročno izbacio na planet Erased.

Pošto su oboje bili svjesni maštari, nijedan od njih, vidjevši onoga drugog u stvarnom vremenu i u svojoj blizini, nije se začudio. Vrc je strpljivo čekao da robot Za upije što više od Zemlje i da se privikne na nju, a potom mu je pričao i pričao što sve, kome i koliko snažno i važno planet Zemlja znači. Koliko je jedinstven i svoj. Ljudi gledaju i dive se zvijezdama te maštaju o planetima koji između njih plove, no ta naša zvijezda Zemlja ljepša je i dragocjenija od njih svih zajedno. 

Čuvši to, svi robotovi programi i algoritmi su se poboljšali, a u sustav su se sami ubacili programi za svjesnost ljepote, empatije, smijeha, razdraganosti, ljubavi prema svim životinjama, biljkama i dječjim nesputanim igrama. A kako tek snažan i poseban program za ljubav prema kapljicama vode, šumskoj tišini i zagrljajima…

Pogledali su se i iz njih je izletjela zajednička misao: „Idemo sve, ali baš sve učiniti da nikada, ali nikada planet Zemlja ne postane planet Erased. 

Može?”

Kraj


ponedjeljak, 6. srpnja 2026.

Pobjeda na Natječaju

 

Pjerov rukopis "Novi Martinov dom" pobijedio na Natječaju za roman u Vrnjačkoj Banji, Srbija 


Poštovani Josipe, 

Pre svega, želim da Vam se zahvalim što ste svoje poverenje ukazali upravo Novoj Novoj POETICI i što ste rukopis NOVI MARTINOV DOM poslali na naš konkurs.

Sa zadovoljstvom Vas obaveštavam da je Vaš rukopis prihvaćen za objavljivanje i našao je put do naših srca svakako. 


Promocija romana u listopadu na Beogradskom sajmu knjiga 2026.


Nova Nova POETIKA je nezavisna izdavačka kuća koja je tokom svog rada objavila više od 1.100 naslova, sarađujući sa autorima iz Srbije i regiona. Naš posao nije samo da odštampamo knjigu. Naš zadatak je da od rukopisa napravimo profesionalno izdanje koje će moći ravnopravno da stoji na polici bilo koje knjižare. U tome očekujemoi Vašu pomoć jer to je Vaš rukopis i ništa se ne dešava bez Vašeg znanja i odobrenja. Smatramo da je važno da svaki Autor bude zadovoljan kao i mi krajnjim rezultatom. Zbog toga ćemo očekivati od Vas da u pojedinim fazama aktivno učestvujete u procesu.




ponedjeljak, 18. svibnja 2026.

Pjerov 150. književni susret

 

Veliki jubilej u Križevcima: Pisac Pjer održao svoj 150. književni susret!


Križevci, 18. svibnja 2026. „Tko bi rekao, je li itko mogao predvidjeti, a najmanje ja, da ću održati čak 150 književnih susreta u školama i vrtićima“, prepun dojmova izjavio je križevački književnik Josip Petrlić Pjer nakon još jednog uspješnog druženja s najmlađima.
Mreža Pjerovih književnih putovanja doista je impresivna. Svoje je autorske susrete do sada održavao u Crnoj Gori, Mađarskoj, Italiji te, naravno, najviše u Hrvatskoj. Njegove su priče i pjesme odjekivale brojnim gradovima: od Šibenika, Zagreba, Rovinja, Rijeke, Splita, Vele Luke, Osijeka, Blata i Korčule, pa sve do Sinja, Kaštela (u čak 5 od ukupno 7), Ogulina, Varaždina, Koprivnice, Bjelovara, Čazme, Samobora, Zaprešića, Preloga, Novog Marofa, Ivanca i barem još u 30 do 40 manjih mjesta širom domovine.
Svaki jubilarni susret nosi svoju posebnu lokaciju i priču. Tako je veliki 50. susret održan u čarobnom Rovinju, okrugli 100. susret u Samoboru, dok se ovaj povijesni, 150. književni susret odigrao u autorovim rodnim Križevcima.
Domaći teren za povijesni susret
Domaćin ovog velikog jubileja bila je Gradska knjižnica „Franjo Marković“ Križevci, a glavni akteri i naručitelji susreta bili su učenici prvog razreda Osnovne škole Ljudevita Modeca, predvođeni svojom učiteljicom Brankicom Salopek.
Ovaj susret imao je i snažnu osobnu notu jer je glavna tema bila Pjerova najnovija knjiga „Između Buđenja i Mašte“. Upravo je učiteljica Brankica Salopek potpisana kao lektorica ove zbirke, dok je za prekrasne vizuale zaslužan autorov najstariji sin Boris Petrlić, koji se istaknuo kao AI ilustrator knjige.
Pjesma, gluma i "S tikvom na glavi"
U dvorani knjižnice vladala je prava stvaralačka atmosfera. Pjer i prvašići zajedno su zaronili u čarobni svijet nove knjige:
  • Pročitana je uzbudljiva priča „S tikvom na glavi“.
  • Zajedno su recitirane vesele i poučne pjesme „Jutarnje ustajanje“ i „Baš me zanima“.
  • Uglazbljeni dio susreta pretvorio se u pravu malu zabavu – uz gitaru i pjesmu pjevale su se poznate Pjerove autorske skladbe „4B“, „1, 2, 3 i naš Mravičak“ te, već tradicionalno, nezaobilazni hit „Zavrti svoj kišobran“.
Ovaj 150. susret još je jednom dokazao da Pjerove radionice nisu klasična predavanja, već živopisni scensko-glazbeni događaji koji u djeci bude ono najvažnije – maštu i trajnu ljubav prema pisanoj riječi.
Hvala Gradskoj knjižnici u Križevcima, učiteljici Brankici i sjajnim prvašićima na predivnom domaćinstvu, a našem Pjeru želimo još barem ovoliko susreta u godinama koje dolaze!











ponedjeljak, 27. travnja 2026.

Grand Prix Festivala u Beču Pjeru

 Grand Prix u Beču: Veliki trijumf Josipa Petrlića Pjera na jubilarnom festivalu


Beč, 24.-26.travnja 2026.

U gradu koji stoljećima živi kao raskrižje kultura, hrvatska je riječ u organizaciji Hrvatske zajednice umjetnika Beč proteklog vikenda dobila svoj poseban prostor. Na jubilarnom 5. Hrvatskom pjesničkom festivalu „Beč u proljeće“, održanom 24. i 25. travnja 2026., naš istaknuti autor Josip Petrlić Pjer ostvario je nevjerojatan uspjeh, potvrdivši svoj status jednog od najistaknutijih suvremenih stvaratelja.


Gost iznenađenja koji je osvojio publiku
Već prve večeri festivala, u svečanom ambijentu Schlumberger Kellerweltena, organizatori su priredili poseban trenutak. Pjer se uz 23 pjesnika pred više od 70 posjetitelja pojavio kao Gost iznenađenja večeri u poetskom dijelu programa. Njegov nastup, prožet dubokom emocijom i specifičnim izričajem, bio je savršen uvod u ono što je uslijedilo – potpuno priznanje organizatora i kolega.

Najveće priznanje: Grand Prix festivala
Vrhunac festivala za križevačkog autora bio je trenutak dodjele nagrada, kada je Josip Petrlić Pjer proglašen dobitnikom Grand Prixa Festivala. Ova prestižna nagrada kruna je njegovog dugogodišnjeg rada, ali i odraz snažnog dojma koji je ostavio na ovogodišnjem jubilarnom susretu u Beču.

Jubilej „Između Buđenja i Mašte“
Drugog dana festivala, proslava se nastavila promocijom njegove 20. knjige pod naslovom „Između Buđenja i Mašte“. Pod stručnim vodstvom Marine Maras Parać, publika je u Rathausstraße imala priliku dublje upoznati Pjerov svijet modernih bajki i legendi, u kojem se stvarnost isprepliće sa snovima.

Poetska gradnja mostova u srcu Austrije
Poseban emotivni pečat festivalu dala je prisutnost konzula Mate Bačića, dok je pod sigurnim vodstvom organizatorice Ane Vrcić Oršolić stvorena atmosfera istinskog zajedništva. Pjer se, zajedno s ostalim pjesnicima, savršeno uklopio u ovu poetsku gradnju mostova između domovine i dijaspore.
Jedan od najupečatljivijih trenutaka bio je zajednički nastup ispred dvorca Schönbrunn, gdje su stihovi hrvatskih autora odjekivali povijesnim bečkim perivojem. Taj javni krik poezije, uz trajni trag ostavljen u Zborniku 2026, pokazao je da hrvatska riječ ne poznaje granice, ali i da itekako ima se s čime podičiti i što pokazati. 

Počasni gosti festivala: Boris Jovanović Kastel i Josip Petrlić Pjer

Počasni gosti ovogodišnjeg festivala bili su Boris Jovanović Kastel i Josip Petrlić Pjer, dvojica autora snažnog književnog i pjesničkog identiteta. Njihova prisutnost dala je festivalu dodatnu širinu, povezala bečki susret s prepoznatljivim autorskim glasovima iz širega hrvatskog kulturnog prostora i potvrdila da “Beč u proljeće” nije samo lokalni događaj, nego festival koji povezuje pjesnike, knjige, zavičaje i različite književne putove.

Najiskrenija zahvala i pohvala svima koji su ovaj dojmljiv festival organizirali, a posbeno Ani Vrcić Oršolić i Zoranu Cimdriću koji su o sudjelovanju Pjera kazali:  

Dragi Josip Petrlić Pjer

tvoje riječi ne čitaju se – one se osjećaju.
U njima je grad, ali i čovjek koji ga nosi u sebi, tiho i iskreno, između buđenja i mašte, baš kako i naslov tvoje knjige govori.
Beč je ovih dana bio više od pozornice – bio je prostor susreta, misli i duše, a tvoj „Kraljevski maštograd“ u njega se uklopio kao da je oduvijek tu pripadao.
Hvala ti što si bio dio ove priče, što si donio svoju riječ, svoju emociju i svoj pogled na svijet.
Takvi trenuci ostaju – ne samo zapisani, nego i utkani u ono što gradimo dalje.
Vidimo se opet, među stihovima i ljudima koji razumiju tišinu između riječi.
Ana i Zoran



                                                                           Ana i Zoran