Anđeli
Prije par mjeseci gledah jedan dokumentarni film koji mi je
zaokupio pažnju, mada do tada baš i nisam često gledao ili slušao emisije s
takvom tematikom. Ljudi su jako živahno i uvjerljivo pričali svoje događaje i
uvjerenja koja su vezana uz postojanje anđela i suživot s njima. I uopće nije
bilo upitno je li postoje ili ne postoje anđeli, već samo kako su im pomogli u
određenim životnim situacijama. Ubrzo zamijetih da vrlo pozorno slušam svaku
riječ, a najviše mi se dojmila tvrdnja da su anđeli zapravo stalno s nama i uz
nas, i da čak možemo s njima komunicirati. Normalno, tu se nije mislilo da ćemo
se sa anđelima napričati kao ja i moji pajdaši za šankom, već komunikacija
preko snova, vizija, meditacija ili ono kaj je nama najbliže, putem molitve. Zagolicala
me je i činjenica da ih i fizički možemo osjetiti i to kao pozitivnu energiju
ili osjećaj nebeskoga bića. Kod nas se ti znaci dolaska anđela manifestiraju
kao golicanje, toplina, suze ganuća,
miris cvijeća, trnci, miris slatkoga… A anđela možemo i vidjeti kao snop svjetlosti
ili ga možemo sresti osobno u tunelu.
Sve sam vam ja to tada s guštom slušal i normalno,
zaboravil. A tako bi bilo i dalje da u zadnjih dva do tri mjeseca nisam naišel
na ljude koji u svojem svakodnevnom
rječniku često koriste riječ anđeli i to sa neskrivenim poštovanjem.
Neki od njih imaju i osobna iskustva i u komunikaciji, ali i u direktnoj pomoći
koju mu je pružio njegov anđel, i to u više navrata. Kakav god jesam i ja sam
se počel pitati je li i u mom životu ima kakav anđel koji i mene štiti. Kroz
glavu mi je prolazil život i sve situacije koje su bile kritične po mene i
morem reći da ih nije bila baš tak malo. Naprotiv, bilo je puno situacija koje
zasigurno nisam mogel ja sam prevladati.
Dok sam bil klinac i imal samo sedam godina, imal sam
meningitis i po pričanjima svi su rekli, pa i liječnici, da baš i nemam neke
šanse za ostati u klupi škole koja se zove život. Na sreću, to sam ja ipak sve
zglihal onak kak treba i dobrano nadmašil sva moguća očekivanja i predviđanja.
Do ratišta je bilo još puno situacija koje nisu bile baš tak dramatične, ali su
ipak iziskivale dobranu pomoć da ih nadvladam. A ratište? To je ipak neka druga
priča! U bar četiri stopostotne situacije iz kojih se baš nikako nisam mogel
svjesno izvući, nekaj me je čuvalo. I
dalo mi da i dalje uživam u toplini sunca, trčanju bosonog kroz livadu punu
cvijeća, ljubavi svoje djece i žene, u
osmijehu i prijateljstvu.
To su one situacije za koje sam stvarno siguran da mi je
netko baš moral pomoći. Pitam se koliko je bilo takvih situacija za koje nismo
niti svjesni. Koliko puta smo autom prošli na milimetar do drugog auta sto na
sat, i vidi zažmirili smo na tren i sve je prošlo ok? Koliko puta smo bili na
mjestima gdje se drugima nešto dogodilo, a nama nije bilo ništa? Koliko puta je
nešto palo sa zgrada, s balkona, s drveta jako blizu nas i bili smo u nevjerici
kako nas je to promašilo, ali smo samo lagano nastavili dalje? Koliko je ljudi
čudom ozdravilo i dalje punim plučima proživljava normalan život. Vjerojatno
ima takvih i sličnih iskustava puno. Neke primjećujemo neke ne, no imam sve
veći osjećaj da to i nije baš slučajno i da nas ipak mora nešto čuvati.
Zašto neki ljudi imaju anđele koji ih prate uspješno dugo
kroz život, a neke ne? To baš i ne znam. I što treba učiniti da bi dobili naklonost
anđela, da bi prošli neokrznuti što duži životni put?
Što treba?
Mislim da se to svaki čovjek mora osobno
zapitati i u tišini misli i iskrenosti bez granica, donijeti neki zaključak,
svoj zaključak.
Znam i svjestan sam toga, da mi je u životu bilo nekoliko
ljudi koji su mi nesebično pomagali i dali mi dobar dio sebe da stasam i oni su
za mene anđeli ovdje na zemlji. Anđeli u obliku prijatelja, kumova, supruge… No
istina je i u tome da ja tada i nisam bil baš svjestan činjenice da su oni moji
posebni anđeli. No sada jesam i mogu im na tome zahvaliti jedino, svojom
ustrajnošću i korektnošću prema njima, obitelji, prijateljima, ali i sebi. A s
anđelima s neba mirnije se diše i život poprima pravi smisao.
Sada sam siguran da anđeli postoje, ali i to da iako su
uvijek tu s nama, ponekad moramo prijeći dosta dalek put kako bismo to
spoznali.
PjerJP