Nitko nije znao zašto
Josip Petrlić Pjer
10. veljača 2026.
Nitko
nije znao pravi uzrok, niti je itko mogao slutiti zašto su se jednog sasvim
običnog poslijepodneva, na maloj livadi podno stare lovačke čeke, susreli pas,
magarac, pijetao, lisica i medvjed. Možda to i ne bi bilo toliko čudesno da
smirenost te livade nije skrivala gotovo nemoguću tajnu: svatko od njih bio je
zakinut za ono što ga je činilo onim što jest. Magarac je koračao vječnim
mrakom jer je bio slijep, pas je bio gluh da ga ni najjača grmljavina nije
mogla zaplašiti, dok je pijetao uzaludno svakog jutra u cik zore otvarao kljun
ne ispuštajući ni zvuka. Lisica, ta stara prepredena elegantna gurmanka, više
nije razlikovala šumsku jagodu od gorkog pelina, dok je golemi medvjed znao u
nedogled stajati posred šume, slijep za mirise koji mu život znače. Odbačeni od
ljudi i nesnađeni u divljini, našli su se tu – u istom trenu, kao po nekom
nevidljivom dogovoru i planu.
Nitko
nije znao jesu li se oni takvi rodili ili ih je način na koji su živjeli doveo
do toga.
Tišina
koja je vladala livadom nije bila umirujuća; bila je nekako napeta, teška i
ljepljiva, ispunjena neizgovorenim strahom, ali i na neki neobjašnjivi način —
povjerenjem. Na mjesto dogovora bez dogovora prvi je najvjerojatnije stigao
magarac. Iako slijep, prepustio se unutarnjem osjećaju koji mu je šaputao nagon
povjerenja. Tom je poticaju povjerovao toliko snažno da je, nakon dugih godina
ukočenog straha, po prvi puta potrčao. Takvo povjerenje i sigurnost posljednji
je put osjećao kao dijete ležeći u krilu svoje majke. Jurio je ne bojeći se
prepreka, rupa ili skrivenih potoka. No, jednako naglo i neočekivano kako je
pojurio, stao je — kao ukopan. Da je mogao vidjeti, uplašio bi se spoznaje da
stoji tik uz grubi drveni hrastov stup lovačke čeke. Iako nije znao zašto, stao
je i smireno čekao to "nešto" koliko god bude trebalo.
Iako
to magarac nije znao, a nije ni morao, na mjesto dogovora zapravo je prvi
stigao pas. Njegov ga je nedostatak sluha činio još opreznijim i sumnjičavijim,
pa nije zalegao uz samu čeku, već u visoku travu nekoliko koraka dalje. To bi
učinio i da je imao sluh, jer u njegovim očima vlastiti ga hendikep nije
ograničavao u namjeri da odgovorno brine o drugima. Zalegao je točno toliko
daleko da ga je jureći magarac – preskočio. Nije čuo kada je magarac naišao,
ali je, kao u kakvom nijemom filmu, vidio kako on juri prema lovačkoj čeki. U
očima psa, magarac je izgledao kao da leti, kao da lebdi ne dodirujući zemlju.
To mu se toliko svidjelo da je naglo ustao i prijateljski dojurio do magarca
pozdravivši ga suludim mahanjem repa. Toliko se zanio da je umalo magarcu
zapišao nogu, no u posljednji čas se sjetio da smije zapišavati samo travu,
krtovince i biljke, a ne životinje i pogotovo ne prijatelje. Bez ijedne riječi,
bez da je itko znao zašto, prijateljstvo se rodilo.
—
Leteći pijetao! Leteći pijetao! — nerazgovjetnim, ali ushićenim glasom vikao je
pas, gledajući netremice prema nebu. Skakao je od uzbuđenja, tjeran silinom
želje da i njegov prijatelj magarac može vidjeti to čudo.
— Leteći pijetao... — prozborio je zatim sporije i tiše, gotovo sa
strahopoštovanjem, uvidjevši da se taj pernati gost utaborio točno iznad njih,
na samom vrhu čeke. Bezuspješno se trudio nešto im reći. Nije ni trebao. Znali
su da je i on tu i da sigurno ne zna zašto, ali da im je baš on, i to baš
takav, trebao.
Tišina
koja je do maloprije bila teška, počela se stapati s njihovim osjećajima.
Postajala je krotka i blaga. Nježno se uvlačila u vlati trave, dajući joj čar
mističnosti koji se osjeti samo dok je ponoćni mjesec miluje.
Tu
nježnost remetilo je šuljanje potpuno izgubljene i izgladnjele lisice. Lunjala
je livadom bez cilja. Nitko nije znao kako joj se dogodilo da ostane bez okusa.
Ona, onakva gurmanka, pa bez okusa! Taj strah od bezukusnog svijeta toliko ju
je zaposjeo da se jednostavno predala. Tko zna kamo bi odlunjala da je s vrha
čeke nije zamijetio pijetao. Sjurio se s visine i poput surog orla zaskočio
lisicu. Nesretnica je, misleći da ju je ščepala nebeska zvijer, od straha samo
klonula i onesvijestila se. Pijetao ju je uspio zaustaviti, ali ne i ponijeti;
on ipak nije bio onaj "leteći" iz pseće mašte, već obični, dvorišni
pijetao. Srećom, sve je to pratio pas. Poveo je magarca do njih, te su
zajedničkim snagama do čeke donijeli onesviještenu liju.
Dok
su je pokušavali probuditi, netko je iza njihovih leđa stajao i šutio. Taj
netko je uporno pokušavao nanjušiti o čemu se radi, no mirisa nije bilo. Iako
golem, nije ispustio ni zvuka; u tom je trenu izgledao bijel poput kakvog
sijedog djeda. Gledao ih je zbunjeno. Zar ne vide da je lija mrtva? No,
mackanje vodom davalo je rezultate. Lija se zapravo odavno probudila, ali se
lukavo pravila mrtvom. Tek kad je odlučila povjerovati novom osjećaju, otvorila
je oči. U panici ih je opet stisnula – ispred nje je bila ogromna njuška opakog
medvjeda! Shvativši da je živa, lija je vješto skočila u zrak i doskočila –
ravno na leđa magarcu. On nije ni trepnuo. Bilo mu je drago da je našla spas na
njemu.
Noć
je zasjela na livadu, a mala zajednica različitosti stisnula se u čeki i
pozaspala. Jedino je pijetao ostao dugo u noć budan. Kao nikada do sada imao je
potrebu nešto reći svojim novim prijateljima, no pošto nije mogao govoriti
odlučio je, pošto je našao papir i olovku koju su tu ostavili lovci, pisati:
„Nitko nije znao zašto, a niti mi ne znamo zašto smo još do
jučer bili izgubljeni u vjeri o svojim mogućnostima i vrijednostima. Zašto smo
se zbog nekog svog malog nedostatka, koji je drugima jako vidljiv, ili možda
prednosti, uvjerili, a još više i druge u to da manje vrijedimo ili da uopće ne
vrijedimo. Nama su te sumnje u sebe, zbog toga što smo bili spremni i otvorenog
srca prihvatiti i sebe i druge i drugačije, na kraju priče ipak nestale i
nagradile nas velikim prijateljstvom. Kukurikukukukukuuuuu!“
Ujutro,
kad su se probudili, lisica je naglas pročitala pismo pred svima.
— Vidite ga — kazala je — kaže naš "leteći" pernati pijetao da ne
može govoriti, a postao je tako jako glasan da ga cijeli svijet može i treba
čuti. Taj svijet mora da zna zašto. Molim te, zakači taj papir na zid čeke neka
ga pronađu lovci.
