ponedjeljak, 30. prosinca 2019.

Pjerova književna trilogija za Križevce





PJEROVA
KNJIŽEVNA TRILOGIJA ZA KRIŽEVCE
30.12.2019.

Sam kraj ove, 2019. g., mi je podario još jednu lijepu i pozitivnu vijest. Zajednički projekt Udruge invalida Križevci i mene kao književnika, objava i tisak knjige "Princeza Hedy", koji je bio participiran prema ministarstvima, je prošao. 

Drago mi je da moja željena književna trilogija koja se sastoji od objave tri moje knjige za djecu, tematski vezane za Križevce i okolicu, "Princeza Hedy", "Vlakić i Ana putuju u Sv. Petar Orehovec" te "Štatutko i Marcel Kiepach", a trebala bi poticati i ostvariti turizam za djecu školskog uzrasta u Križevcima (škola u prirodi), se razvija prema zacrtanom planu. 
Iz tiska treba izaći tijekom 2020. g.

Moram podsjetiti da knjiga "Vlakić i Ana putuju u Sv. Petar Orehovec", koja je realizirana u suradnji sa Općinom Sveti Petra Orehovec i OŠ Sveti Petar Orehovec, je iz tiska izašla upravo danas, a dostaviti će mi je početkom 2020. godine.  

Za dogovor i suradnju mi je ostala još samo knjiga "Štatutko i Marcel Kiepach", koju ilustrira križevačka slikarica Boba Csik, a nadam se da će je financijski podržati Grad Križevci. Iz tiska bi trebala izaći u travnju 2020. kada naš grad slavi rođendan. 



PRINCEZA HEDY (roman za djecu)
Josip Petrlić Pjer

Radnja se odvija u Choco baru i oko njega, a priča je to o autizmu, empatiji prema napuštenom mačku, socijalnom i iznimno važnom radnom momentu u Hedoni, o čokoladi, o ljubavi, o dobroti, o životu...
Glavni likovi su: autistični dječak Jan, njegovoj majka, mačak Ljubi, princeza Hedy (konobarica u Choco baru)... 

Priča je i basna i bajka i zbilja.

S  Esterom Balog (ilustratorica) sam imao i više nego uspješnu suradnju u mojoj knjizi Detektiv Pero (objavljen 2018.) tako da sam tu našu suradnju sa zadovoljstvom produžio i na ovu knjigu.  




ponedjeljak, 9. prosinca 2019.

Pjer-INTERVJU - gimnazija Prelog


Josip Petrlić Pjer, INTERVJU GIMNAZIJI,  
Srednja škola Prelog


Zašto pišete upravo na taj način?

Iznimno sam emocionalan tip, volim djecu i s njima se baš dobro osjećam te je logično da i moj književni rukopis bude primjeren tome. Volim pisati i za odrasle (i tu mi sasvim dobro ide), ali primarno, srcem, dušom, karakterom i izričajem sam daleko bliži i prisniji uz književnost za djecu. 


Želite li utjecati na svoje čitatelje i ako da, kako?

Mislim da ne postoji književnik ili osoba koja piše ili se na neki drugi način umjetnički izražava, a da svjesno ili nesvjesno ne očekuje reakciju čitatelja ili publike. Takva reakcija može imati veći ili manji, dugoročniji ili kraći utjecaj, u mojem slučaju na čitatelje, ali ga svakako ima.
Osobno radim puno književnih susreta s djecom od 3 do 10 godina i trudim se da im približim književnost, kazalište i glazbu na  jednostavan zanimljiv i zabavan način. Očekujem i nadam se da ću osim čitanja, slobodnijeg izražavanja kod njih potaknuti i onaj kreativan dio.


Kako je to biti slavan pisac i kako to utječe na vaš privatni život?

Nikako se kod pisca ne može odvojiti privatan život od javnog jer je sve to čvrsto protkano i u stvari jedno drugo nadopunjuje. Ne postoji, zbog same inspiracije, fiksno vrijeme za stvaranje tako da ste praktički stalno uz svoj „posao“ da li kod kuće ili u javnom prezentiranju. Kao pisca vas gledaju i doživljavaju i kod kuće i u ulici i u gradu tako da gdje god bili što god radili i obavljali, dio ste te uočljivosti bez obzira da li vam se to u datom trenutku sviđa i da li vam odgovara ili ne.
Meni osobno te ne predstavlja preveliku zahtjevnost jer ne moram zbog osnovne egzistencije ići na onaj službeno zvani posao, a istodobno volim to što radim. 



Što mislite o drugim piscima, tko utječe na Vas, a koga ne podnosite?
S obzirom na moje godine vrlo malo ili mislim gotovo nimalo se više ne povodim za nikim. Zapravo sam uvijek bio svoj, znam u svom radu onako ovlaš popratiti trendove, no pisce koje sam volio i koje danas poštujem pišu i stvaraju drugačije od mene. Ivan Kušan, Zvonimir Balog, Mato Lovrak, Mark Twian i svakako Jack London su pisci čija sam djela doslovce „gutao“, a s time su oni svakako utjecali na moje razmišljanje, na moju maštu i na moje pisanje.

Ne podnosim pisanje samo da bi se prodalo i da bi pod svaku cijenu stvorilo ime. Moram nažalost reći, da danas u našoj domaćoj književnosti mnogi autori za djecu pišu očekivane tekstove s očekivanim (već tisuće puta viđenim) stereotipnim zapletima i radnjama, jer takav i takav vid pisanja prolazi kod djece i zagarantirana je zarada. Ovakav vid stvaranja „na traci“ nije samo rezerviran za one manje poznate ili šire nepoznate književnike već i za one, što je poprilični poraz,  dokazane i etablirane, s pedigreom.
Najviše ne volim, ili možda ne razumijem, da u svojim djelima imaju krasnu moralnu „spiku“, glume savršenstvo dotjerano do propovijedi, a u životu rade i trude se da rade sasvim suprotno. Ne bi takvi smjeli stati pred djecu.    


Koji je Vaš odgovor svima onima koji Vas napadaju?

Neki mi zamjeraju da nisam „pravi“ pisac jer pišem za djecu i da mi nije u redu što pod svaku cijenu želim biti svoj u kreativnosti i načinu rada književnih susreta i raznih programa. Zamjeraju mi, ali i na mene se javno ljute, što uspijevam doprijeti do djece, učiteljica i odrasle populacije. Navodno s time umanjujem vrijednost književnosti. Ludilo!
Na njihovim reakcijama sam im zahvalan jer je to jedan od mjerljivih kriterija da pišem i radim, to što radim, jako dobro.
Zamjeraju mi kako sada ja mogu biti i pisac i skladatelj i urednik i radijski i… mnogo još toga. To ih najviše živcira, ta posvećena svestranost, a sve to radim bez stresa i bez ičije potpore.



Kako napadi djeluju na Vas?

Ako Vas drugi kolege književnici hvale i hvale to je sigurno znak da ili nešto ne radite dobro ili da idete prema silaznoj putanji ili da su na vas jako ljubomorni. Rijetko sam naišao na nekog kolegu koji mi je htio nešto pomoći. S time sam se pomirio i zapravo mi je to i pomoglo da budem „svoj“.  Nekada su mi njihove negativne reakcije smetale, kočile me, a već duže vrijeme pokušavam iz te negativnosti nešto naučiti i vjerujte mi, uspijevam u tome.


Pišete li u određeno vrijeme ili kad Vas posjeti muza?

Imam sreće pa mogu pisati gotovo uvijek, istina nije to uvijek i dobar i upotrebljiv tekst, ali pisati mogu. Jedna od mojih prednosti je što često istodobno pišem neku pjesmu, neku priču za djecu i neki novinarski tekst ili možda haiku, ili pak uređujem nečiju knjigu, pa kada mi nestane inspiracije u jednome samo se prebacim na drugo ili ponovo vratim na prvo. Najkoncentriraniji sam u popodnevnim satima i poslije ponoćnim. Obavezno pišući slušam ozbiljnu glazbu. (I sada.)


Jesu li Vaše priče autobiografske ili izmišljene?

Sve ovisi što pišem, ljubavnu poeziju ili poeziju za djecu, kakvu priču, putopis ili nešto treće. Volim pisati izmišljene priče, ali u ne mali broj puta sam kroz te izmišljene protkao neke svoje doživljaje za koje da sam rekao da su istinite ne bi mi nitko vjerovao, a u priči se izvrsno uklope. Moram reći da kada tako nešto uspijem ukomponirati, sretan sam, to me ispunjuju.

Postoji li koja zanimljiva činjenica o životu slavnog pisca koju mi ne znamo?

U osnovnoj školi sam bio očajan u pisanju sastavaka (moj najbolji prijatelj ih je uglavnom pisao i za sebe i mene) i mislim da nikada nisam dobio veću ocjenu od tri, a i to je bilo rijetkost. To me jako ljutilo i jednom, u osmom razredu, odlučio sam tome stati na kraj. Na satu hrvatskog, kada smo pisali zadaćnicu dobili smo da napišemo, odaberemo, jednu od tri ponuđene teme. Ja sam pisao kao lud i napisao sam sve te tri teme i još sam počeo pisati i četvrtu svoju. Sreća što je zvonilo jer tko zna, možda bih i danas još, onako zaluđen, pisao. Da skratim, dobio sam čistu peticu, ali u zbroju. Profesorica mi je rekla, zapravo imala je poduži monolog o mojem književnom stvaralaštvu  i rezimirala da su one tri predložene teme bile za po jedinicu, a ona nedovršena moja, da se moglo navući na dvojku. Zaključila je da se maknem što dalje od pisanja.
Tada nisam znao pisati, ali sam čitao i čitao i po tri – četiri  knjige mjesečno, a nerijetko i više.
Još da dodam, da onaj moj školski prijatelj spisatelj je „dibidus“ u pisanju, danas ne zna prepisati niti recept.
I to je život, zar ne?

Hvala Vam na suradnji i želim Vam sve nabolje!

Novinar: Paola Novak,  gimnazija, Srednja škola Prelog