Ljubav u kapi tiskarske boje
Jednom jedna mravica, sitna kao točka na kraju rečenice,
ali s dlanovima punim snova maštala o ljubavi. Jednog popodneva, dok je vukla
mrvicu kruha težu od vlastite sudbine, stala je pred odbačeni šareni časopis u
travi.
I tamo ju je, zapravo, tamo ga je vidjela.
Bio je to Prasac. Ali ne bilo kakav – bio je to
portret prasca u boji, ružičast kao zora nad poljem i sjajan kao da ga je samo
sunce poljubilo. Mravica je ispustila svoju mrvicu kruha i ostala stajati.
- "Gospode,"
uzdahnula je, "kolika je to ljubav!"
Nije joj smetalo što je on nepomičan. Nije joj smetalo
što on miriše na tiskarsku boju, a ne na blato. Svaki dan bi mu donosila listić
djeteline i stavljala ga točno tamo gdje bi, da je slika prava, bilo njegovo
srce. Šaputala mu je o tome kako je teško nositi teret na leđima, a on ju je
gledao onim svojim velikim, nacrtanim očima koje se nikad ne sklapaju.
- Prijateljice
su joj govorile: "Luda si! On je ravan, on nema dušu, on je samo papir
koji će prva kiša pretvoriti u kašu!"
Ali mravica bi samo odmahnula ticalom. Jer, znate, u
svijetu gdje se stalno nešto mora nositi i graditi, najljepše je biti
zaljubljen u nešto što je preveliko da bi se posjedovalo.
A onda je ipak pala kiša. Papir se razmočio, boje su se
prelile, i njezin se ružičasti „vitez“ pretvorio u sivu mrlju. Mravica je
stajala na rubu lokve, pokisla i sama. No, umjesto da plače, ona se
nasmiješila.
- "Bio
je previše lijep za ovaj svijet," pomislila je. "Sad je otišao
postati dio oblaka."
I krenula je dalje, tražeći novu ljubav, ali s onim
posebnim sjajem u očima koji imaju samo oni koji su voljeli nemoguće.
Josip Petrlić Pjer
Nema komentara:
Objavi komentar