http://akademija-art.hr/category/pano/intervju/
Josip Petrlić Pjer dobitnik je Nagrade grada Križevaca za djelovanje u kulturi na što je iznimno ponosan
Obožavam raditi književne susrete, obožavam biti i na sceni, ali obožavam i puno vremena provoditi u samoći i razmišljanju. Pisanje mi sve to omogućava.
Križevčanin Josip Petrlić Pjer osobito je zanimljiva osoba. O poznatom knijiževniku, pjesniku, pisacu za djecu, skladatelju, sportskom i kazališnom djelatniku, glazbenom članu popularnog sastava, ovogodišnjem dobitniku Nagrade grada Križevaca za djelovanje u kulturi, hrvatskom branitelju i inom Pjerovom radu doznajte u intervjuu Marijane Šatrak
Za početak recite nam nešto o sebi za čitatelje Akademije Art?
Vrlo je teško i nezahvalno govoriti o sebi, zapravo o svom književnom i inom radu u kulturi, a da čitatelju ne zvučim pretenciozno. Još je problem što za to samo predstavljanje, kao pisac, imam na raspolaganju samo nekolikom rečenica, no pokušati ću.
Moje je ime Josip Petrlić Pjer živim u Križevcima, bio sam branitelj i poprilično mnogo stvari me zanima. Dvadeset godina sam svirao u popularnoj križevačkom sastavu s međunarodnim iskustvom No7 band ili kako su nas zvali Sedmica band. Nakon te karijere okušao sam se kao skladatelj i objavio svoj nosač zvuka Ja sem pajdaš s naslovnom pjesmom Križevci moj su grad. Objavio sam nekoliko spotova. Bio sam u nekoliko glazbenih festivala član ili predsjednik žirija. Kao i mnogi ljudi i mene je privlačio radio te sam na radio Križevcima bio urednik i voditelj dvosatne kontakt emisije s gostima u živo I ja sam tu, koja je išla 4,5 godina i imala je 143 emitiranja.
Osnovao sam svoju Udrugu KUPP i postavio diljem Lijepe naše pregršt raznolikih programa. Potom sam se zainteresirao za kazalište te sam napisao i postavio na scenu par predstava i monodramu Moja PTSP priča, koju sam, na moje zadovoljstvo, imao priliku postaviti i u Tivoliju u Ljubljani. Istodobno sam i trinaest godina bio i trener, pomoćni trener, sl. predstavnik u RK KTC Križevci. I napokon sam se počeo zdušno i postojano baviti s onim što me uvijek privlačilo i čemu sam se uvijek vračao, a to je pisanje.
Obožavam raditi književne susrete i do sada sam „odradio“ 62 susreta i to u školama i vrtićima od Kaštela, preko Rovinja do Varaždina. Kažu da sam izvrstan i neponovljiv jer spajam kazališnu scenu, glazbenu i književnu. Dobije se prava i jedinstvena interakcija.
Za ovu godinu, povodom Dana grada Križevaca, dobitnik sam Nagrade grada Križevaca za djelovanje u kulturi na što sam iznimno ponosan.
Kada ste počeli pisati?
S obzirom da najviše volim rad s djecom i najviše i pišem za djecu, tako ću na ovo pitanje odgovoriti iz te pozicije. Prvu pjesmu sam napisao u trećem razredu OŠ imala je četiri stiha i zvala se Ljubav je. Pisao sam poeziju do 19 godine kad sam dvije svoje bilježnice pune pjesama naprosto spalio i time izbrisao svaki svoj dotadašnji poetski trag. Danas mi je žao. Dvadeset i jednu godinu nisam pisao niti slovo, ali sam tada počeo skladati glazbu i trebao mi je tekst. Iznenadio sam se s kojom sam lakoćom, u nepunih sat vremena napisao 12 kitica za pjesmu Križevci moj su grad. Doduše, za potrebe pjesme sam broj kitica uvelike smanjio. I pjesma po pjesma i u nepunih par godina nakupilo se tu oko 900 pjesama. Zatim sam počeo pisati prozu, satiru, novele, romane i sve to i za djecu i odrasle, a i za nekoliko portala sam pisao kao novinar.
Zašto volite pisati?
Pišući za djecu od vrtićkog doba pa do djece četvrtih razreda OŠ mogu biti totalno svoj, mogu biti ono što jesam. Ne moram se skrivati i uvijati. Tu se najbolje pronalazim i snalazim. Djeca su najiskreniji i istodobno najzahtjevnija publika jer kod njih nema naučenih šablona ponašanja. Ne plješću zato jer bi se trebalo pljeskati, ne hvale jer je to neki osnovni bon ton ponašanja spram starijih osoba. Obožavam raditi književne susrete, obožavam biti i na sceni, ali obožavam i puno vremena provoditi u samoći i razmišljanju. Pisanje mi sve to omogućava. Omogućava mi i još nešto, da tokom cijeloga dana mogu maštati i smišljati neke nove priče, neke nove likove, a da ne ispadnem čudak.
Volim pisati i za odrasle, ali tu je sasvim drugačiji vid pristupa, prezentacije, ali i valorizacije postignutog.
Kako biste definirali sebe kao pisca?
U pisanju volim spajati stvarne događaje, stvarne karaktere i stvarne lokacije upotpunjene sa izmišljenim i bajkovitim dijelovima priče. Poštujem čitatelje i uvijek u svakom mom djelu mora biti nenametljive edukacije i ako je moguće povijesnih nekih činjenica. Nisam rob jednoga formata pa pišem od haiku preko pjesničkih minijatura, proze, satire, novele, romana, predstava, novinskih tekstova, nekih svojih promišljanja i komentara na društvenim mrežama. Ne rijetko istodobno pišem i roman, i poeziju za djecu i neku ozbiljnu satiru. U jednoj rečenici rečeno, kao pisac sam potpuno sam svoj i zaigran.
Kada pišete, imate li osjećaj da pišete onima koji o vama puno znaju ili za one koji o vama ne znaju ništa?
Nikada u svojem pisanju ili stvaranju glazbe nisam pristupio promišljajući na taj način i dobro da nisam jer bi me to u potpunosti i nepotrebno opteretilo, a vjerojatno i kočilo u kreativnosti. Ne bih se tada usudio niti jedno svoje djelo objaviti. Dobijem ideju, krenem i pišem i pišem pa šta bude. Nadam se dobrom.
Pokušavate li utjecati na svoje čitatelje, i ako da, na koji način?
Mislim da na svijetu nema pisca ili umjetnika koji to ne želi ili ne radi svjesno ili nesvjesno, osobno ja to radim svjesno i ciljano. Ciljano i zdušno se trudim čitatelja dotaknuti i potaknuti, pritom se ne zavaravajući da u tome uvijek i uspijem. Osim kulture pisanja i čitanja promičem i kulturu dijaloga i svakodnevnog ophođenja.
Koliko je opsežan vaš književni opus?
Objavljena su mi djela u posljednjih šest godina:
„Odškrinuti snovi“ ( 2013.), pjesnička zbirka, „I ja sam tu“ (2014.), knjiga proze, satira i novela, „47 zrna – 47 graines de fantasie“ (2014.), knjiga pjesničkih minijatura prevedenih na francuski jezik, „Radionica povijesnih priča“ ( 2014.). roman za djecu, „Bilogorske zgode“ 2016. – priče za djecu, suautor Darko Pero Pernjak, „Domoljublje i trublje“ 2017. –poezija za djecu školskog uzrasta i „Detektiv Pero“ 2018. – roman za djecu (rasprodan u 5 mjeseci).
Koji su vaši ciljevi u budućnosti?
Glavni, stalni cilj i preokupacija mi je odražavanje što više književnih susreta za djecu diljem Hrvatske. S obzirom da mi je prošle godine završio dosadašnji motivacijski zadani ciklus objavljivanja knjiga, morao sam si zadati novi mini cilj. Trenutno za tisak imam spremno 5 naslova koji samo čekaju zatvaranje financijske slike te prigodne ilustracije i mogu ići „van“. To su:: Štatutko i Marcel Kiepach – slikovnica s temom grada Križevaca i njegove povijesti, Zavrti svoj kišobran – poezija za djecu, Vlakić i Ana putuju u Kalnik – priča za djecu vrtićkog uzrasta, Princeza HedY – priča o dječaku s autizmom i Nedovršeni rukopis -roman za odrasle. Nadam se da ću tijekom dvije tri godine to uspjeti i izrealizirati. U međuvremenu konstantno pišem i stvaram.
I za kraj, što biste poručili čitateljima?
Nisam baš za poruke ovakvog tipa, više bih ih zamolio, da ako mogu da dođu do koje moje knjige te da me preporuče u osnovnim školama kojima gravitiraju za odražavanje književnih susreta sa mnom. Više o meni što i kako radim mogu saznati i vidjeti na mom blogu Josip Petrlić Pjer https://kuppkz.blogspot.com/ .
Hvala Akademiji Art na ovom druženju i predstavljanju moga rada i djelovanja.
Marijana Šatrak, Akademija art
Nema komentara:
Objavi komentar