Kada Vam dan počne sa...

Hej, 

Upravo smo pročitali Puha. Emil je čitao. Ostali su slušali i drijemali. Na kraju su svi pljeskali i navijali da Puho progovori i da dođe kod nas. Razmišljamo gdje nabaviti moljce da ga počastimo. Vele klinci da je šteta da su nama stavili lani novi krov pa ne možemo znati ima li  tu neki  lokalni Puho da nam upadne. 

PozdraF  od nove ekipe za 6

      Knjižničar Puho

Josip Petrlić Pjer , 21. listopad 2026.

Odmah uz knjižnicu živjelo je drvo ostarjele breze čije su umorne grane njezin krov koristile za svoj odmor. I pri najmanjem vjetriću prstići breze su, nježno stružući po krovu, stvarali muziku prijateljstva koju su čule i razumjele samo njih dvije. Taj zvuk je godio tek rođenom vrtnom puhu koji — iako slijep, ružičast, gol i gluh — to nije mogao čuti, ali je osjećao te vibracije prijateljstva. S takvim vibracijama je rastao i u sigurnom maminom trbuhu, pa se osjećao sigurno iako nje sada nije bilo blizu. Otišla u potragu za hranom. U vrtiću za male puhove čuvala je njega, njegovu braću i svoju djecu mamina prijateljica Klupka. Klupka je živjela s njima u zajedničkom velikom gnijezdu, smještenom u duplji na račvanju dviju glavnih brezinih grana. Puho je bio premrvušan i nije volio biti u gomili jer su ga veliki tiskali pa je otišao na sam rub gnijezda i sam rub pokrivača za zimski san kojeg je zaneseno heklala teta Klupkica. Tu se umirio i mirno zaspao. To je najviše, osim hranjenja, volio. 

Danima prije padala je kiša i neke njene nestašne kapi su se nekako dovitljivo probile kroz crijep i tavan, te se ritmički spuštale dolje do same knjižnice. I to baš na odjelu za bajke i basne. Već su imali dosta problema s knjiškim moljcima, a sada još i ovo. Nastala je gužva i strka. Osim požara, najveća opasnost za knjige bile su kiša i vlaga.

Odmah sljedeći dan došli su majstori krovopokrivači i limari odgonetnuti kuda su se te kišne kapi provukle i prošvercale sve dolje do knjižnice. Uzvereno se vrzmajući krovištem cijeli dan i cijelu večer, pritom uznemirujući brezu, pred samu noć nekako su našli gdje krov prokišnjava. Našli jesu, ali zbog slabe vidljivosti nisu uspjeli kvar otkloniti. Jedino što su mogli bilo je baciti potrgani crijep i na njegovo mjesto okomito staviti cijev. „Izdržat će do jutra”, kazali su.

 Iako je postojala opasnost, program se i te večeri održavao u knjižnici. Knjižnicu i djecu posjetio je pisac s gitarom. Pričao im je priče, recitirao pjesme, svirao i pjevao. Bilo je tu cike i vike, ali i zajedničkog pjevanja i glasnog pljeskanja. Kroz onu ostavljenu cijev, gore visoko u noć, puno dalje i od samog vrha krošnje breze, izlazila je velika zraka svjetlosti, a s njom su dopirali i svi ti predivni zvukovi. Puho i njegova braća nisu to mogli vidjeti ni čuti, ali da jesu, sigurno bi se kroz tu cijev spustili u knjižnicu i radosno pridružili djeci i piscu.

Ne zna se zašto, ali majstori dva dana — iako je bilo sunčano, a možda i baš zbog toga — nisu dolazili dovršiti posao i cijev zamijeniti novim crijepom. Da jesu, ne bi se dogodio nastavak ove priče. 

Sjetite se, Puha smo ostavili na samom rubu gnijezda i samom rubu pokrivača za zimski san kojeg je zaneseno heklala teta Klupkica. On se tu umirio i mirno spavao. Uto je na granu do gnijezda sletjela vrana i u pokušaju da uhvati ravnotežu lamatala svojim velikim krilima. Nije ni zamijetila da je tako mašući nehotice zahvatila Puha, koji je pao ravno u tu cijev.

Da pada, na sreću, on to nije znao jer je i dalje čvrsto spavao. Inače bi se jako bojao i tko zna — možda bi mu od tog silnog straha njegovo malo srce jednostavno puklo. No, to nije bila jedina sreća. Sreća je bila i to što je jedno dijete, na jučerašnjem druženju s piscem, ostavilo piščevu knjigu „Sportske avanture plavog konjića“ otvorenu na stolu.

Puho je pao baš na sliku plavog konjića, koji mu je svojom nacrtanom grivom i repom nježno ublažio pad. Pavši u knjigu, jedan susjedni list brižno se preokrenuo i pokrio ga poput meke dekice. Bilo mu je neizmjerno ugodno. Nije ni znao da je našao svoj novi dom.

 Ubrzo se probudio, bio je gladan. Pružajući pandžice, istraživao je gdje se nalazi. „Čudno”, pomisli, „pa nitko me ne tiska i po meni ne gazi, ali me nitko i ne hrani.”

Šetajući naslijepo, izašao je iz slikovnice i pao na knjigu bajki koja je zbog dotrajalosti bila stavljena u sanduk ispod stola. Tu mu baš i nije bilo ugodno, ali je bio gladan, a ti stari listovi činili su mu se dovoljno mekanima za žvakanje. Gricnuvši malo, okus mu se baš i nije svidio, ali jesti se moralo. Na nekim je dijelovima mogao lako gricnuti papir, a na nekima nije. Čudio se kako je to moguće.

Malo-pomalo, pipajući, shvatio je da svaki komadić koji je mogao gricnuti ima svoj uzorak. Neki od tih uzoraka često su se ponavljali, a neki vrlo rijetko. Shvatio je da ovakvo hranjenje može biti zabavno jer je, nakon što bi gricnuo jedan „znak“, pokušavao predvidjeti kakav će biti sljedeći. Postajao je sve bolji i bolji u tome.

Malo-pomalo je shvatio i da nije jedino živo stvorenje u knjizi. Uz njega je bilo bezbroj nekih malih životinja za koje će kasnije, kada malo poraste, saznati da ih ljudi zovu knjiški moljci. Saznat će i da su mu oni zapravo bili prvi učitelji „znakova“ — kako ih je sam nazivao — ili slova, jer su i oni obožavali jesti baš te dijelove na kojima je mirisala tinta. Oni su ta slova slinili i time ih omekšavali, a Puho ih je jeo. Za njima su ostajali redovi i redovi reljefnih, izrezbarenih tunelčića i znakova. 

Uskoro su Puho i njegovi nevidljivi i nečujni prijatelji uhvatili savršeni ritam. Na kraju svake stranice Puho bi se najeo, a prije spavanja popeo bi se na početak stranice i prošetao bi se baš svakim znakom, svakim utorom od početka do kraja i spajao ono što piše.

Iz dana u dan bivao je sve jači i trebao je sve više hrane, pa je uskoro u jednom obroku obradio i po dvije, a ubrzo i tri stranice knjige. Osim što je rastao i trebao sve više hrane, počeo se i mijenjati. Počeo je dobivati sivu dlaku. E, kako ga je to samo škakljalo! Bacao bi se na leđa, lamatao nogicama po zraku i smijao se kao lud.

Iako je smijeh bio tih, najtiši, netko ga je ipak čuo. Bajkozaljubljenica Ema imala je posebne moći. Ona je svojom maštom mogla ući u svaku bajku i postala bi dio nje, uglavnom njezin glavni lik. Čula je neobično tihi, razigrani smijeh i odlučila je dokučiti otkuda dolazi, iz koje knjige.

Nije joj trebalo dugo da ga pronađe i nije se iznenadila kada ga je vidjela. Malo joj je bilo čudno što je živ, ali zar bajke nisu žive i stvarne, upitala se na trenutak. Vidjevši Puha kako se vrpolji na leđima i kako ga sve škaklja, ispružila je noktić na najmanjem prstiću i obazrivo ga počela češkati. Godilo mu je, jako mu je godilo. Puho je mislio da ga to dodiruje i miluje mama. Prepustio se tom osjećaju tako snažno da je, ležeći na leđima, ponovno zaspao. Vidjevši to, Bajkozaljubljenica Ema se tiho, uz smiješak nepatvorene ljubavi, odmaknula i kutiju s bajkama najobzirnije gurnula dublje pod stol. „Neka bude na sigurnom”, pomislila je.

 Puho nije znao, a ni Ema, da su knjižničari bili na rubu strpljenja i živaca jer su knjiški moljci pojeli već previše knjiga, a nisu imali rješenje kako ih se riješiti. Jedino što su mogli bilo je isprazniti cijeli odjel s dječjim knjigama i staviti ih u izoliranu prostoriju. Bilo im je mrsko, jer knjižničarima su najvažniji čitatelji i posjetitelji upravo djeca, a sada će taj odjel morati isprazniti. Nema slikovnica, bajki, basni... Neće biti niti djece. „A čemu onda i knjižnica?” bojažljivo se upitala knjižničarka Maja. Čemu?

Iako se odjel s dječjim knjigama praznio, Ema je svakodnevno dolazila do kutije sa svojom živom bajkom, a Puho je i dalje uz pomoć knjiških moljaca jeo i učio znakove. Dlaka mu je izrasla po cijelom tijelu, sluh mu se vratio, a i vid mu se polako navirivao. No, taj novi svijet u početku je bio mutan i zapravo zastrašujući.

Puho se tek sada bojao — svega se bojao. Previše je to novih zvukova i slika bilo za njega, pa je utjehu tražio skriven duboko u debljim knjigama bajki, basni i priča. Uz pomoć sluha i vida, toliko se izvještio u čitanju da mu više nisu trebali utori na papiru, već je slova čitao kao veliki.

 I Emi se bojao pokazati, što je ona, kao prava Bajkozaljubljenica, dobro znala. Zato ga je gledala skrivajući se iza neke druge knjige, šuteći i pazeći da gotovo i ne diše. Puho je bio njezin, samo njezin lik iz bajke. Znala je da joj nitko ne bi vjerovao da ikome kaže kako njezin Puho zna čitati. Pomno je pazila i činila sve da tu kutiju s bajkama, ako baš moraju, knjižničari iznesu posljednju.

Došao je i taj dan. Cijela prostorija bila je potpuno prazna. Čak su odnijeli i sve stolice, police za knjige, pa i tepihe. Ostao je samo još jedan usamljeni stol i ona jedna kutija s bajkama ispod njega.

Bajkozaljubljenica Ema sjela je ispod stola i svojim ručicama tako snažno zagrlila tu kutiju s bajkama da su knjižničarki Maji potekle suze. Sjela je do Eme i zagrlila i nju i kutiju s bajkama. Obje su plakale. Čuvši prvi put zvukove plača, i to bolan plač jedne djevojčice, Puho se nesigurno navirio iz kutije. Vidio je u tim suzama ljubav za knjige, ali i za njega, pa se i on raznježio i, uopće ne razmišljajući da bi mogao stradati, popeo se ravno u Emin zagrljaj. Ona je pustila kutiju i prisno ga prigrlila, pokušavajući ga sakriti ispod majice.

Vidjevši puha, knjižničarka Maja je od straha počela vrištati i skakati po prostoriji. Srećom, nitko je drugi u knjižnici nije čuo, jer bi tek tada nastala prava strka.
„Nemoj, nemoj se bojati, Maja!” doviknula joj je Ema. „Ovo je moj Puho iz bajke i dobar je. Jako dobar.”

Maja ni sama nije shvatila zašto, ali povjerovala je tim riječima jedne male djevojčice, Bajkozaljubljenice, i umirila se. Strah je u trenu nestao. Na svoje čuđenje, čak se približila Emi i pomilovala Puha. Bio je mekan, nježan, simpatičan… Stajao je uspravno na stražnjim nogama i trljao prednje šapice kao ručice.

— A što ćemo s njime i kamo? — upitala je knjižničarka Maja.
— Znam ja, znam ja! — oslobodila se Ema. — Znam da zna čitati!
— Čitati?
— Da, Puho zna čitati i zna s knjiškim moljcima. Možda nam on može pomoći da ih se riješimo.
— Kako? Da to uspije, to bi bila prava živa bajka — zaključila je Maja, potpuno nesvjesna što zapravo govori 

Bez znanja ravnateljice i ikoga na svijetu, Puhu su odnijeli zajedno s kutijom bajki u onu izoliranu prostoriju gdje su bile odložene i za spaljivanje spremne sve knjige s bajkama, basnama i pričama za djecu. Zbog tih knjiških moljaca, činilo se da im nema spasa. Iako se nisu razumjeli riječima, Puho je shvatio što se od njega traži. No, ni sam nije znao kako da to izvede — pa knjiški moljci bili su njegovi prijatelji koji su mu puno pomogli. Ipak, i Ema mu je bila prijateljica, a od maloprije i knjižničarka Maja. Nije ih mogao gledati kako plaču, morao je naći način da pomogne.

Uto je ponovo ogladnio, ali baš onako jako, divovski gladan, pa se iz sveg glasa proderao da bi mogao pojesti sve živo na svijetu. I ne samo to, kao lud je počeo skakati s knjige na knjigu i razbacivati ih po prostoriji. Nije ni znao da kada je ljut da onda mora pjevati i to glasno, najglasnije. Problem je bio što njegovo pjevanje svima drugima zvuči kao da se sa nekima opasnom svadi i prijeti. To su čuli i knjiški moljci te se ozbiljno zabrinuli. Znali su oni da su puhovi pravi gurmani i proždrljivci koji prije zime moraju skupiti debeli sloj masti. Znali su da najviše vole žireve, lješnjake, orahe i sve vrste voća, ali i da rado jedu kukce i puževe. Budući da svega toga u izoliranoj prostoriji nije bilo, shvatili su da bi ovako gladan Puho mogao pojesti — njih!

Spoznavši to, dosjetili su se kako da izvuku živu glavu. Morali su ga preduhitriti. Predložili su mu, kada je malo zastao s pjevanjem, da će oni sami izaći van iz knjižnice i da će mu vani potražiti nešto ukusno za jelo. Tako su i učinili. Svi do jednoga su u najvećoj žurbi otišli i više se nikada nisu vratili. Puho je za prvu ruku morao pojesti korice jedne stvarno dotrajale basne koja je ionako bila za otpis. Znao je koliko Ema voli knjige i čvrsto je odlučio da će ih od sada samo čitati i čuvati, a nikada više jesti.

Kada su sljedeći dan ravnateljica Marina i ostali knjižničari otvorili izoliranu prostoriju s odbačenim knjigama, na najveće iznenađenje zaključili su da knjiških moljaca nigdje više nema. Tada se sve otkrilo! Puho je preko noći od inače omrženog nametnika postao najomiljeniji lik u knjižnici. Svi su ga, a posebno djeca, neizmjerno voljeli.

Ravnateljica je, uvidjevši koliko im on znači, Puhu svečano dodijelila titulu, ali i posao stalnog i najvažnijeg knjižničara. Bio je zadužen za druženje s djecom i starijim osobama, a posebno s onima koji su za čitanje trebali Brailleovo pismo. S njima se najbolje snalazio.

Od tada više nikada u toj knjižnici nije bilo problema s knjiškim moljcima, a i limari i krovopokrivači su u međuvremenu uspješno odradili svoj dio posla. Nestašne kišne kapi više nisu ulazile unutra. Knjižničar Puho je za plaću dobivao hrane koliko je god htio, pa se svako malo penjao na staru brezu i nosio slasne plodove svojoj braći, majci i njenoj dobroj prijateljici Klupkici.

— Pčela, mrav ili knjiški moljac? — pitao bi Puho svakog posjetitelja knjižnice, a nakon što bi vidio da su zbunjeni, dodao bi: — O kome da vam ispričam priču ili pronađem knjigu?

— Knjižnica s Puhom knjižničarom je najbajkovitija živa bajka — zacvrkutala je na kraju sretna, presretna knjižničarka Maja.

A sada se ne zna, je li naš Puho progovorio jer je puno i uporno vježbao ili je Ema bajkozaljubljenica konačno upotrijebila svoje posebne moći?