SOFIJINE VILE IZ DUBINA
Josip Petrlić Pjer
21.12.2020.
Djed Ivo je volio
pričati priče. Toliko ih je volio pričati da mu više i nije trebalo slušatelja.
Tako je bilo i danas. Bio je sunčan dan i djed Ivo je krenuo u šetnju svojim
Križevcima. Sjećao se svoje mladosti i igara oko i na tadašnjim gradskim zdencima.
Neka od njih su bila glavna okupljališta društvenog života grada i za djecu i
za odrasle. Nasmiješio se sjećajući se koliko i kakvih su sve manguparija tada
izvodili. Bili su mladi.
Odlučio je neke od zdenaca posjetiti. Polako hodajući
počeo je pričati i ne primijetivši da su ga neka djeca i odrasli zdušno pratili
i slušali. Priča im je bila zanimljiva. Ne obazirući se na išta oko sebe krenuo
je s pripovijedanjem.
-
I danas, na 20-etak lokacija u gradu Križevcima
nalaze se povijesni zdenci koji predstavljaju jedinstven ukras grada. Izgrađeni
su tijekom 19. stoljeća, a nalaze se u užem i širem centru, po Gornjem i Donjem
gradu. Ne znam da li znate, ali nekada davno, davno prije moga rođenja u
gradu su s ljudima živjele i vile. Dobre vile. Voljele su mještane grada
Križevaca i na svaki način su im u nevoljama željele pomoći. Vile su bile
prelijepe vječno mlade djevojke s magičnim moćima i s bujnom raspletenom kosom.
Imale su razigrana krila kojima su mogle letjeti kuda su god zamislile i htjele,
a bile su odjevene u duge bijele, prozračne haljine. Od
početka tog druženja je sve bilo bajkovito i nestvarno. Vile su svojim plesom i
čarobnim zvjezdicama pomagale kada je nekome bilo teško, kada su bili bolesni
ili usamljeni. Same su procjenjivale kada i kome trebaju doći i pomoći. S
vremenom su neki loši ljudi pokvareno zaključili da bi vile morale pomagati i
neovisno o stvarnoj potrebi. Željeli su njihovu dobrotu zloupotrijebiti.
Pokušali su im narediti da im čarolijom zvjezdica priskrbe bogatstvo i moć. Željeli
su da oni i njihov grad budu najbogatiji, najraskošniji i najmoćniji u cijelome
svijetu. Vile to nisu mogle, a niti želje pa su ih tadašnji zlobni gradski
moćnici grubo protjerali iz grada i to baš uoči Božića. Plašeći se da dobre
vile ne postanu zločeste, zaprijetili su im da se nikada više ne smiju ovamo vratiti.
Vile nisu znale što će, kako će i kuda će. Bile su razočarane i posramljene.
Iako su ljudima ovoga grada samo davale i pomagale oni ih nisu više željeli.
Mrzili su ih. Vilama je to bilo nerazumno, neshvatljivo. U početku su željele
otići i pomagati ljudima i životinjama u nekim drugim krajevima. No zbog onih
malobrojnih dobrih križevčana nisu napustile grad već su se sklonile i povukle u
tadašnje gradske zdence i tu si stvorile svoj tajni, najtajniji dom. Nitko nije
znao, ali ni slutio da su se one smjestile odmah ispod grada i da su tu odlučile
čekati da u gradu ponovo prevladaju dobri i vrijedni ljudi. Kroničari toga
vremena pišu da je grad od tada naglo potamnio, posivio i izgubio sjaj i
živost. Promijenio se na lošije. Tonuo je u sivilo. Nestalo je zanosnog plesa,
čarobnosti i razigranosti. Nestalo je svega što je grad činilo životnim i
posebni. Od početka su gradski oci za sve to loše optuživali vile s
obrazloženjem da su one postale loše i da se osvećuju, što nikako nije bilo
istina, i da je bilo dobro da su ih protjerali. Sakrivene u svom podzemnom
svijetu one su te nepravde teško podnosile.
Ipak, nakon nekoliko godina takvog
stanja, gradski oci su priznali da je protjerivanje dobrih vila iz grada bila pogreška
jer grad više nije bio ni sjena onog simpatičnog i vedrog grada. Toliko je bilo
loše da je polako nestajao i s zemljopisnih karta gradova. Svi su se tada
bojala da će jednoga dana i u potpunosti iščeznuti. Nestati. I bolesti kod
ljudi i životinja su bile sve češće i žešće. Nitko s nikim nije razgovarao niti
se družio. Zavladala je potpuna turobnost. Svjesni toga, gradski oci odlučiše ispraviti
nepravdu i diljem zemlje su poslali svoje poslanike da nađu dobre vile i da ih
zamole da se pod bilo koju cijenu vrate. Što god poslanici učinili bilo je bez uspjeha.
Ne da vile nisu našli već nitko u svijetu nije znao, a ni čuo da ikakve vile, a
kamoli dobre, i postoje.
Hodajući i pričajući djed Ivo i njegova čudesna pratnja
su došli do zdenca u Ulici Mojsije Baltića, nasuprot crkve Svete Ane. Morao se
malo odmoriti i otpuhnuti pa je odlučio sjesti na rub zdenca. Prije nego što je
sjeo, zdenac je dva puta lagano obišao i na kraju ga dodirnuo sa lijevom rukom
usput nešto šapćući. I njega i sve njih koji su ga slušali i slijedili od zdenca
do zdenca, su odjednom obasule čudnovate lepršave sjajne zvjezdice. Djed Ivo se
bez ikakvog objašnjenja samo vragolasto i tajnovito nasmijao. Iako su bili
začuđeni zašto djed Ivo hoda okolo zdenca i od kuda i kako su se odjednom
stvorile ove zvjezdice, nitko od njegovih slušatelja ga se nije usudio ništa
pitati. Bojali su se da bi se zbog takvog pitanja mogla izgubiti magičnost
djedove priče. Zvjezdice su imali u kosi, na licu, nosu, ramenima, rukama. Tako
su treperile da su izgledale kao da su žive. Zadovoljni doživljenim i slušatelji
su posjeli okolo zdenca.
Kada se djed Ivo malo odmorio, svojim smirenim i iskrenim
glasom, je nastavio započetu priču.
-
Nakon puno, puno godine od toga nemilog događaja
upoznao sam, baš tu kod ovog zdenca, malu djevojčicu Sofiju. Imala je pet
godina i bila je najsretnije, najveselije dijete koje sam ikada upoznao.
Sjajila je nekom posebnom ljepotom i dragošću. Skakutala bi živahno oko zdenca
i onako maštovito dječji bi govorila da u ovom zdencu žive vile. Prave vile.
One su moje najbolje prijateljice, govorila bi. A govorila bi i da se treba
jednom ili dva puta oko zdenca obići, lijepo nešto reći ili ih zamoliti i da će
se one sigurno pojaviti. Svi smo bili uvjereni da to govori njena bogata dječja
mašta. Prošlo je još nekoliko godina. Sofija je narasla i ponovo smo se sreli,
a gdje drugdje nego kod ovoga zdenca. Postala je lijepa, sposobna i
inteligentna samosvjesna žena. Razgovarajući o svemu i svačemu upitah je da li
se sjeća kako nas je kao djevojčica uvjeravala da u ovom zdencu, ali i svim
drugim gradskim zdencima žive dobre vile. Ona se na te moje sumnje malo
naljutila. Naravno da žive, odgovorila je i upitala me, zar ja u vile ne
vjerujem? Nisam znao što bih na to odgovorio.
Kada sam imala oko četiri godine, objašnjavala je Sofija, i kad smo prvi puta
došli do ovoga zdenca odjednom se ispred mene stvorila prekrasna vila s krilima
i obučena u dugu bijelu haljinu. Bila je mlada, lijepa, nasmijana i veselo se
vrtjela i letjela oko mene. Silno me usrećila. Pokušala sam je uhvatiti svojim
malim rukama i taman da je uhvatim, spretno bi umakla i na mene bi nježno
pustila pahuljaste zvjezdice raznih boja. I ona je uživala u igri sa mnom. S
vremenom, kako sam od tada skoro svaki dan dolazila do zdenca i družila i
igrala se s njom, bi me leteći uz moja kolica, pratila i do kuće. Ti trenuci s
njom su mi bile najljepše i najvažnije uspomene iz djetinjstva. Jedino mi je
bilo malo čudno što ju nitko osim mene ne vidi, a bila je tako stvarna. S godinama smo, kako sam rasla, postale
prijateljice. Upoznala me i sa drugim svojim prijateljicama vilama. Bile su posebno
drage, obzirne i dobre. Uvijek kada mi je bilo teško, tješile bi me i pomogle. Učile su me i čarobiranju. Uz njih
sam se osjećala dobro, sigurno i čuvano. Nakon nekog vremena su mi ispričale
što im se davno dogodilo u druženju s ljudima. Bila sam tužna i razočarana. Odlučila
sam ih pod svaku cijenu „izvući“ iz zdenca i ponovo ih uključiti u suživot s
ljudima. Silno sam željela da ponovo slobodno i bezbrižno lete ovim našim
starim gradom i nebom nad njim, ali i da mogu do mile volje pomagati svakom
onom tko u njih vjeruje i tko to, po njihovim mjerilima, zaslužuje. Znate, ne
žive one samo u ovom zdencu, one žive u svim našim zdencima, ali i srcima onih
koji u njih vjeruju. Do sada su živjele samo ispod zemlje. Koristeći podzemne
vode stvorile su si cijeli svoj čarobni svijet za kojega nitko ne zna i kojega
nitko nikada neće upoznati osim… tu je zastala sa pričom. Ustala je. Pogledala
me i obišla dva puta oko zdenca. Veselo je podigla ruke i s nekim je
razgovarala. Nisam nikoga vidio i nisam ništa komentirao. Uvjeravala me da su
došle dvije vile, vile povjerenja i iskrenosti i da me razdragano gledaju. Ja i
dalje nisam vidio nikoga. To je objasnila time da ja još uvijek nisam iskren
prema sebi i da gajim nepovjerenje prema ljudima, ali i njima. Jednostavno da
nisam spreman vidjeti ih. Nisam spreman primiti podršku i pomoć kada mi je teško.
Pitao sam se, kako to misli, spreman? Kada se uspijete do te mjere opustiti i
prepustiti da se prestanete bojati svojih slabosti i kada ćete si dozvoliti da
vas slobodno bez zadrške nosi mašta, vile će to osjetiti i doći će vam. Sigurno
će vam doći. Znati će da vam mogu bespogovorno vjerovati. Odlučno sam ustao i
dva puta obišao oko zdenca. Ponovo ništa. I dalje ne vjerujete da postoje, a
oko nas sve govori da bi trebali vjerovati, nastavljala je. Nemoguće da niste
primijetili kako je u nekoliko posljednjih godina grad i trg postao ljepši,
živahniji, sjajniji, svjetliji. Kako ga ljudi sve više vole, poštuju i obožavaju.
Kako zdušno pjevaju božićne pjesme i uživaju u kićenju trga, ulica, svojih kuća
i dvorišta za došašće i Božić. A uostalom, zar niste primijetili i da su neki
zdenci uređeni i dotjerani i da im ponovo s guštom prilaze i dodiruju ih ljudi.
I stari i mladi, a ne trebaju zdence da bi pili ili vadili vodu. A znate zašto?
Zato što svake noći dok se grad umiri i ljudi odu na počinak vile oko svih
zdenaca veselo i razigrano plešu svoje vilinsko kolo i obasipaju ih sa bezbroj
čarobnih zvjezdica. I po danu, iako se zvjezdice ne vide, tu su. Daju se
napipati. Dodirujući zdenac, ljudi ih na svojim prstima, dlanovima i odjeći
nesvjesno nose sa sobom kućama, a njihova čarobna moć i dalje djeluje. Usrećuje
ih i smiruje. Vile su našle način da budu uz nas i da nam pomažu. Zbog vila,
koje žive u dubinama križevačkih zdenaca, u svakom trenutku tijekom cijele
godine se u našem gradu osjeća lagana čarolija Božića. Samo treba malo zastati
i osluhnuti. Nemoguće da su sve to postigli samo ljudi bez pomoći vila.
Nemoguće! Oni sami po sebi nisu toliko maštoviti, završila je sa pričanjem. Na
to nisam imao odgovor. Sve što je Sofija kazala je bila istina. Ona je otišla
kući, a ja sam i dalje ostao. Još sam nekoliko puta obišao oko zdenca, ali i
dalje bez uspjeha. Dolazio sam danima sve dok jednoga dana u predvečerje se sve
nije otvorilo. Obišao sam zdenac dva puta ne očekujući ništa i lijevom sam
rukom dodirnuo zdenac. Od nikuda se iznad mene pojavila predivna vila u bijelom.
Par puta je oko mene obletjela i predstavila se kao vila sreće. Nervozno sam se
ogledavao da vidim da li ju još netko od prolaznika vidi. Osim mene nitko ju
nije vidio. Bio sam ushićen. Sve što mi je Sofija kazala je bila istina. Sada
sam i ja imao svoju prijateljicu vilu, ali to i nije najvažnije. Najvažnije je
da su se dobre vile nakon puno godina vratile u naš grad. Da žive s nama, da su
slobodne i da nas čuvaju. Od tada naš grad, sebe i naše ljude gledam sasvim
drugačijim, čovječnijim očima. Vile sreće, magičnih moći, ljepote, dobrote, povjerenja
i iskrenosti su mi upotpunile život. I da znate, nitko, ali baš nitko tko
dobije povjerenje vila, a ima nas sve više, nije bio, a da se u trenutku nije promijenio
na bolje i da mu život nije bio ljepši.
Završivši s pričom, djed Ivo je ustao i lagano odšetao.
Svi njegovi slušatelji su i dalje, kao začarani, ostali sjediti oko zdenca. Odjednom
i od nikuda, barem se njima tako činilo, ih je obasulo jato treperavih zvjezdica.
Ustali su. Svaki je polagano i s puno vjere u magičnost i postojanje vila obišao
zdenac dva puta dodirnuvši ga lijevom rukom. Zažmirili su. Vidjelo se da im godi
društvo vila koje su iznad zdenca i njihovih glava zaigrano plesale svoje
vilinsko kolo.
Sakriven, sve je to gledao djed Ivo. Bio je prezadovoljan.
Okrenuo se prema vili povjerenja koja je pored njega zadovoljno lebdjela i
spretno se vrtjela u krug te joj zahvalio na zdušnoj pomoći oko uvjerljivosti
njegove priče. Bilo je jasno da su od sada pa za sva vremena sve njegove slušače
svojom čarolijom osvojile Sofijine vile iz dubina. Postali su bolji ljudi.
KRAJ
