nedjelja, 21. veljače 2021.

"47 zrna" i 100 godina Francuskog instituta

 

 100 GODINA FRANCUSKOG INSTITUTA

Ovih dana je 100 godina Francuskog instituta u Hrvatskoj. Kroz tih sto godina su ostvarene mnoge kulturne suradnje i to na svim poljima od slikarstva, kiparstva, stripa, književnosti, filma... Razmjena i upoznavanje ovih dvaju kultura je nemjerljivo bogatstvo za oba ova naroda. 

U jednu od malih suradnja, ali za mene iznimno važnih, spada i suradnja na mojoj knjizi "47 zrna" ili "47 grains de fantasie"   (dva jednakopravna naziva i dvije jednakopravne naslovnice)  iz 2014. godine. Knjigu pjesničkih minijatura Josipa Petrlića Pjera je podržala Alliance Francaise Zagreb, a  promociju iste je organizirao Institut français de Croatie  i to ni manje ni više nego u Caffe galeriji Lav, iznad Kamenitih vrata u Zagrebu. 

Nakladnik knjige je Križevačka udruga pjesnika i pisaca (KUPP), a prijevod na Francuski ili opjevavanje, je iznimno kvalitetno uradila Sonja Granić Stević

Sa Institutom za Francuski su bile dogovarane promocije ove knjige u Francuskoj u nekoliko gradova. Do sada do realizacije i te suradnje nije došlo




Jači i od ljubavi

 Ljubav.

Kažu prava.

Posebna.

Iskrena.

Jača.

Najjača od svega.


 I što osta od ljubavi naše?

 

Moj ponos.

I tvoj inat.

 


 

L’amour pour toujours

 

L’amour

Pour toujours

Pour la vie

Pour toi chérie

Pour nous deux

Tendre et heureux

Oublions l’orgueil

D’un clin d’œil

Et  notre dispute

Chut……Chut



Sjećanje

 

Sjeti se pogleda,

dodira,

proljetne ljubavi.

 

Sjeti se nas,

kada tugu nismo poznavali.


Souvenir

 

Un souvenir m’a caressé

Dans ma tête il m’a pressé

De creuser dans mes pensées

J’ai trouvé le printemps

Quand je t’aimais tant

Quand la joie criait

Quand la peine fuyait





Zahvala na suradnji



O autoru:

 Josip Petrlić Pjer rođen je 16.3.1962. godine u selu Stupe, pored Križevaca.

Od djetinjstva živi u Križevcima, gdje završava osnovnu i srednju, Elektrotehničku školu.

Ljubitelj je sporta, te je trenirao nogomet, rukomet, atletiku, gimnastiku i trčanje.

Hrvatski je branitelj  od 1991. do 1995. godine. Aktivno se liječi od PTSP-a .

U skladnom je braku s Ljiljanom i imaju tri sina: Borisa, Marka i Lea.

Pjesme piše od osnovne škole do 20. godine, kada se počinje baviti glazbom i svira u bendu, te prestaje pisati. Ponovo počinje pisati u svojoj 40. godini.

Do sada je objavio zbirku poezije: „Odškrinuti snovi“, 2013. godine i knjigu proze, satire i novele „I ja sam tu“, 2014.godine.

Josip Petrlić Pjer je pjesnik, pisac, dramski pisac, režiser, scenarist, glumac, skladatelj-kantautor, radijski voditelj i urednik.

Idejni je osnivač i predsjednik  „Križevačke udruge pjesnika i pisaca“ u Križevcima.

 

 

Né le 16 mars en 1962 à Stupe, Josip Petrlić Pjer vit depuis son enfance à proximité de son village natal, la ville de Križevci où il achève son enseignement secondaire technique et se dote d’une passion pour différents sports comme le football, le handball, et les disciplines de l’athlétisme en général.

Entre 1991 et 1995 il participe activement dans la guerre de l’indépendance croate ce qui lui vaut le titre de « Combattant croate ».

Malgré le syndrome de stress post-traumatique (SSPT) dont il est victime depuis son engagement militaire, Pjer est père de Boris, Marko et Leo et partage sa vie avec son épouse dévouée Ljiljana.

Adolescent il est déjà passionné de poésie et s’active dans celle-ci, pour l’abandonner à l’âge de 20 ans au profit de la musique et de son groupe musical.

20 ans après M. Petrlić se relance dans l’écriture et publie d’abord  en 2013 le recueil  « Les rêves dévoilés » suivi, un an après, de proses, satires et nouvelles « Et moi aussi je suis ici ».

Josip Petrlić Pjer est poète, écrivain, metteur en scène et auteur de drames, comédiens, compositeur et chanteur, rédacteur et directeur de radio émissions. Aussi, il est à l’origine de l’Association des écrivains et poètes de Križevci dont il est président.

 


 


srijeda, 17. veljače 2021.

ZAHVALA ZA PRIJEDLOG ZA ŽUPANIJSKO PRIZNANJE


    ZAHVALA 

 Ovako javno zahvaljujem svima onima koji su me predložili i podržali za dobivanje županijskog priznanja za rad u kulturi i koji su uložili dosta truda i vremena u prezentaciju i obrazloženje istog. 

Iako priznanje nisam dobio, jako sam ponosan što sam uopće bio prepoznat kao osoba čiji bi dugogodišnji rad u kulturi i književnosti te radu s djecom, bio dovoljno kvalitetan i dostojan tog priznanja.  

S poštovanjem, Pjer. 



KNJIŽEVNI KULTURNI LIFT- objavio moje pjesme

 

Književni kulturni lift
DATUM
AUTOR
NASLOV
01. siječnja 2021.
Josip PetrlićPjesme (br. 128)
15. siječnja 2021.
E. TomičićPriča o imenu
29. siječnja 2021.
Tijana SavatićNovembar
12. veljače 2021.
Luka BoljevićČitanje mape






ponedjeljak, 28. prosinca 2020.

Priča iz Križevaca, Sofijine vile iz dubina

 

SOFIJINE VILE IZ DUBINA

Josip Petrlić Pjer

21.12.2020.

    Djed Ivo je volio pričati priče. Toliko ih je volio pričati da mu više i nije trebalo slušatelja. Tako je bilo i danas. Bio je sunčan dan i djed Ivo je krenuo u šetnju svojim Križevcima. Sjećao se svoje mladosti i igara oko i na tadašnjim gradskim zdencima. Neka od njih su bila glavna okupljališta društvenog života grada i za djecu i za odrasle. Nasmiješio se sjećajući se koliko i kakvih su sve manguparija tada izvodili. Bili su mladi.

Odlučio je neke od zdenaca posjetiti. Polako hodajući počeo je pričati i ne primijetivši da su ga neka djeca i odrasli zdušno pratili i slušali. Priča im je bila zanimljiva. Ne obazirući se na išta oko sebe krenuo je s pripovijedanjem.

 

-      I danas, na 20-etak lokacija u gradu Križevcima nalaze se povijesni zdenci koji predstavljaju jedinstven ukras grada. Izgrađeni su tijekom 19. stoljeća, a nalaze se u užem i širem centru, po Gornjem i Donjem gradu. Ne znam da li znate, ali nekada davno, davno prije moga rođenja u gradu su s ljudima živjele i vile. Dobre vile. Voljele su mještane grada Križevaca i na svaki način su im u nevoljama željele pomoći. Vile su bile prelijepe vječno mlade djevojke s magičnim moćima i s bujnom raspletenom kosom. Imale su razigrana krila kojima su mogle letjeti kuda su god zamislile i htjele, a bile su odjevene u duge bijele, prozračne haljine. Od početka tog druženja je sve bilo bajkovito i nestvarno. Vile su svojim plesom i čarobnim zvjezdicama pomagale kada je nekome bilo teško, kada su bili bolesni ili usamljeni. Same su procjenjivale kada i kome trebaju doći i pomoći. S vremenom su neki loši ljudi pokvareno zaključili da bi vile morale pomagati i neovisno o stvarnoj potrebi. Željeli su njihovu dobrotu zloupotrijebiti. Pokušali su im narediti da im čarolijom zvjezdica priskrbe bogatstvo i moć. Željeli su da oni i njihov grad budu najbogatiji, najraskošniji i najmoćniji u cijelome svijetu. Vile to nisu mogle, a niti želje pa su ih tadašnji zlobni gradski moćnici grubo protjerali iz grada i to baš uoči Božića. Plašeći se da dobre vile ne postanu zločeste, zaprijetili su im da se nikada više ne smiju ovamo vratiti. Vile nisu znale što će, kako će i kuda će. Bile su razočarane i posramljene. Iako su ljudima ovoga grada samo davale i pomagale oni ih nisu više željeli. Mrzili su ih. Vilama je to bilo nerazumno, neshvatljivo. U početku su željele otići i pomagati ljudima i životinjama u nekim drugim krajevima. No zbog onih malobrojnih dobrih križevčana nisu napustile grad već su se sklonile i povukle u tadašnje gradske zdence i tu si stvorile svoj tajni, najtajniji dom. Nitko nije znao, ali ni slutio da su se one smjestile odmah ispod grada i da su tu odlučile čekati da u gradu ponovo prevladaju dobri i vrijedni ljudi. Kroničari toga vremena pišu da je grad od tada naglo potamnio, posivio i izgubio sjaj i živost. Promijenio se na lošije. Tonuo je u sivilo. Nestalo je zanosnog plesa, čarobnosti i razigranosti. Nestalo je svega što je grad činilo životnim i posebni. Od početka su gradski oci za sve to loše optuživali vile s obrazloženjem da su one postale loše i da se osvećuju, što nikako nije bilo istina, i da je bilo dobro da su ih protjerali. Sakrivene u svom podzemnom svijetu one su te nepravde teško podnosile.

Ipak, nakon nekoliko godina takvog stanja, gradski oci su priznali da je protjerivanje dobrih vila iz grada bila pogreška jer grad više nije bio ni sjena onog simpatičnog i vedrog grada. Toliko je bilo loše da je polako nestajao i s zemljopisnih karta gradova. Svi su se tada bojala da će jednoga dana i u potpunosti iščeznuti. Nestati. I bolesti kod ljudi i životinja su bile sve češće i žešće. Nitko s nikim nije razgovarao niti se družio. Zavladala je potpuna turobnost. Svjesni toga, gradski oci odlučiše ispraviti nepravdu i diljem zemlje su poslali svoje poslanike da nađu dobre vile i da ih zamole da se pod bilo koju cijenu vrate. Što god poslanici učinili bilo je bez uspjeha. Ne da vile nisu našli već nitko u svijetu nije znao, a ni čuo da ikakve vile, a kamoli dobre, i postoje.

 

 

Hodajući i pričajući djed Ivo i njegova čudesna pratnja su došli do zdenca u Ulici Mojsije Baltića, nasuprot crkve Svete Ane. Morao se malo odmoriti i otpuhnuti pa je odlučio sjesti na rub zdenca. Prije nego što je sjeo, zdenac je dva puta lagano obišao i na kraju ga dodirnuo sa lijevom rukom usput nešto šapćući. I njega i sve njih koji su ga slušali i slijedili od zdenca do zdenca, su odjednom obasule čudnovate lepršave sjajne zvjezdice. Djed Ivo se bez ikakvog objašnjenja samo vragolasto i tajnovito nasmijao. Iako su bili začuđeni zašto djed Ivo hoda okolo zdenca i od kuda i kako su se odjednom stvorile ove zvjezdice, nitko od njegovih slušatelja ga se nije usudio ništa pitati. Bojali su se da bi se zbog takvog pitanja mogla izgubiti magičnost djedove priče. Zvjezdice su imali u kosi, na licu, nosu, ramenima, rukama. Tako su treperile da su izgledale kao da su žive. Zadovoljni doživljenim i slušatelji su posjeli okolo zdenca.

Kada se djed Ivo malo odmorio, svojim smirenim i iskrenim glasom, je nastavio započetu priču.

-      Nakon puno, puno godine od toga nemilog događaja upoznao sam, baš tu kod ovog zdenca, malu djevojčicu Sofiju. Imala je pet godina i bila je najsretnije, najveselije dijete koje sam ikada upoznao. Sjajila je nekom posebnom ljepotom i dragošću. Skakutala bi živahno oko zdenca i onako maštovito dječji bi govorila da u ovom zdencu žive vile. Prave vile. One su moje najbolje prijateljice, govorila bi. A govorila bi i da se treba jednom ili dva puta oko zdenca obići, lijepo nešto reći ili ih zamoliti i da će se one sigurno pojaviti. Svi smo bili uvjereni da to govori njena bogata dječja mašta. Prošlo je još nekoliko godina. Sofija je narasla i ponovo smo se sreli, a gdje drugdje nego kod ovoga zdenca. Postala je lijepa, sposobna i inteligentna samosvjesna žena. Razgovarajući o svemu i svačemu upitah je da li se sjeća kako nas je kao djevojčica uvjeravala da u ovom zdencu, ali i svim drugim gradskim zdencima žive dobre vile. Ona se na te moje sumnje malo naljutila. Naravno da žive, odgovorila je i upitala me, zar ja u vile ne vjerujem?  Nisam znao što bih na to odgovorio. Kada sam imala oko četiri godine, objašnjavala je Sofija, i kad smo prvi puta došli do ovoga zdenca odjednom se ispred mene stvorila prekrasna vila s krilima i obučena u dugu bijelu haljinu. Bila je mlada, lijepa, nasmijana i veselo se vrtjela i letjela oko mene. Silno me usrećila. Pokušala sam je uhvatiti svojim malim rukama i taman da je uhvatim, spretno bi umakla i na mene bi nježno pustila pahuljaste zvjezdice raznih boja. I ona je uživala u igri sa mnom. S vremenom, kako sam od tada skoro svaki dan dolazila do zdenca i družila i igrala se s njom, bi me leteći uz moja kolica, pratila i do kuće. Ti trenuci s njom su mi bile najljepše i najvažnije uspomene iz djetinjstva. Jedino mi je bilo malo čudno što ju nitko osim mene ne vidi, a bila je tako stvarna.  S godinama smo, kako sam rasla, postale prijateljice. Upoznala me i sa drugim svojim prijateljicama vilama. Bile su posebno drage, obzirne i dobre. Uvijek kada mi je bilo teško, tješile bi me  i pomogle. Učile su me i čarobiranju. Uz njih sam se osjećala dobro, sigurno i čuvano. Nakon nekog vremena su mi ispričale što im se davno dogodilo u druženju s ljudima. Bila sam tužna i razočarana. Odlučila sam ih pod svaku cijenu „izvući“ iz zdenca i ponovo ih uključiti u suživot s ljudima. Silno sam željela da ponovo slobodno i bezbrižno lete ovim našim starim gradom i nebom nad njim, ali i da mogu do mile volje pomagati svakom onom tko u njih vjeruje i tko to, po njihovim mjerilima, zaslužuje. Znate, ne žive one samo u ovom zdencu, one žive u svim našim zdencima, ali i srcima onih koji u njih vjeruju. Do sada su živjele samo ispod zemlje. Koristeći podzemne vode stvorile su si cijeli svoj čarobni svijet za kojega nitko ne zna i kojega nitko nikada neće upoznati osim… tu je zastala sa pričom. Ustala je. Pogledala me i obišla dva puta oko zdenca. Veselo je podigla ruke i s nekim je razgovarala. Nisam nikoga vidio i nisam ništa komentirao. Uvjeravala me da su došle dvije vile, vile povjerenja i iskrenosti i da me razdragano gledaju. Ja i dalje nisam vidio nikoga. To je objasnila time da ja još uvijek nisam iskren prema sebi i da gajim nepovjerenje prema ljudima, ali i njima. Jednostavno da nisam spreman vidjeti ih. Nisam spreman primiti podršku i pomoć kada mi je teško. Pitao sam se, kako to misli, spreman? Kada se uspijete do te mjere opustiti i prepustiti da se prestanete bojati svojih slabosti i kada ćete si dozvoliti da vas slobodno bez zadrške nosi mašta, vile će to osjetiti i doći će vam. Sigurno će vam doći. Znati će da vam mogu bespogovorno vjerovati. Odlučno sam ustao i dva puta obišao oko zdenca. Ponovo ništa. I dalje ne vjerujete da postoje, a oko nas sve govori da bi trebali vjerovati, nastavljala je. Nemoguće da niste primijetili kako je u nekoliko posljednjih godina grad i trg postao ljepši, živahniji, sjajniji, svjetliji. Kako ga ljudi sve više vole, poštuju i obožavaju. Kako zdušno pjevaju božićne pjesme i uživaju u kićenju trga, ulica, svojih kuća i dvorišta za došašće i Božić. A uostalom, zar niste primijetili i da su neki zdenci uređeni i dotjerani i da im ponovo s guštom prilaze i dodiruju ih ljudi. I stari i mladi, a ne trebaju zdence da bi pili ili vadili vodu. A znate zašto? Zato što svake noći dok se grad umiri i ljudi odu na počinak vile oko svih zdenaca veselo i razigrano plešu svoje vilinsko kolo i obasipaju ih sa bezbroj čarobnih zvjezdica. I po danu, iako se zvjezdice ne vide, tu su. Daju se napipati. Dodirujući zdenac, ljudi ih na svojim prstima, dlanovima i odjeći nesvjesno nose sa sobom kućama, a njihova čarobna moć i dalje djeluje. Usrećuje ih i smiruje. Vile su našle način da budu uz nas i da nam pomažu. Zbog vila, koje žive u dubinama križevačkih zdenaca, u svakom trenutku tijekom cijele godine se u našem gradu osjeća lagana čarolija Božića. Samo treba malo zastati i osluhnuti. Nemoguće da su sve to postigli samo ljudi bez pomoći vila. Nemoguće! Oni sami po sebi nisu toliko maštoviti, završila je sa pričanjem. Na to nisam imao odgovor. Sve što je Sofija kazala je bila istina. Ona je otišla kući, a ja sam i dalje ostao. Još sam nekoliko puta obišao oko zdenca, ali i dalje bez uspjeha. Dolazio sam danima sve dok jednoga dana u predvečerje se sve nije otvorilo. Obišao sam zdenac dva puta ne očekujući ništa i lijevom sam rukom dodirnuo zdenac. Od nikuda se iznad mene pojavila predivna vila u bijelom. Par puta je oko mene obletjela i predstavila se kao vila sreće. Nervozno sam se ogledavao da vidim da li ju još netko od prolaznika vidi. Osim mene nitko ju nije vidio. Bio sam ushićen. Sve što mi je Sofija kazala je bila istina. Sada sam i ja imao svoju prijateljicu vilu, ali to i nije najvažnije. Najvažnije je da su se dobre vile nakon puno godina vratile u naš grad. Da žive s nama, da su slobodne i da nas čuvaju. Od tada naš grad, sebe i naše ljude gledam sasvim drugačijim, čovječnijim očima. Vile sreće, magičnih moći, ljepote, dobrote, povjerenja i iskrenosti su mi upotpunile život. I da znate, nitko, ali baš nitko tko dobije povjerenje vila, a ima nas sve više, nije bio, a da se u trenutku nije promijenio na bolje i da mu život nije bio ljepši.   

 Završivši s pričom, djed Ivo je ustao i lagano odšetao. Svi njegovi slušatelji su i dalje, kao začarani, ostali sjediti oko zdenca. Odjednom i od nikuda, barem se njima tako činilo, ih je obasulo jato treperavih zvjezdica. Ustali su. Svaki je polagano i s puno vjere u magičnost i postojanje vila obišao zdenac dva puta dodirnuvši ga lijevom rukom. Zažmirili su. Vidjelo se da im godi društvo vila koje su iznad zdenca i njihovih glava zaigrano plesale svoje vilinsko kolo.

Sakriven, sve je to gledao djed Ivo. Bio je prezadovoljan. Okrenuo se prema vili povjerenja koja je pored njega zadovoljno lebdjela i spretno se vrtjela u krug te joj zahvalio na zdušnoj pomoći oko uvjerljivosti njegove priče. Bilo je jasno da su od sada pa za sva vremena sve njegove slušače svojom čarolijom osvojile Sofijine vile iz dubina. Postali su bolji ljudi.

 

KRAJ




srijeda, 16. prosinca 2020.

Pjer na KALENDARU za 2020.

 "POEZIJA" NA KALENDARU

2019. godine sam u Podravskim Sesvetama vodio promociju knjiga poezije Bosiljke Pavlović, tamošnje pjesnikinje, i njezina je općina za 2020. godinu taj događaj stavila kao lajt motiv na kalendar za prosinac 2020.  

Pohvalno je za vidjeti da književnost u tom mjestu barem na ovaj način dobiva primjereno značenje. Veselilo bi me kada bi takav pristup poštivanja svojih književnika i književnog rada se proširio i na druge općine i mjesta. Neka im ovo bude poticaj. 


     


 

ponedjeljak, 14. prosinca 2020.

INTERVJU- slatkopedija.hr

 

   Čarobna moć čokolade u dirljivom romanu o autističnom dječaku

slatkopedija.hr 

tekst: Kate Bošković



U romanu „Princeza Hedy“ autora Josipa Petrlića Pjera veliku ulogu ima i omiljena slastica – čokolada.

Mnogim ljubiteljima čokolade prva asocijacija na grad Križevci je tvornica čokolade Hedona. Riječ je o slatkoj tvornici u kojoj rade osobe s invaliditetom, a njihov jedinstveni poslovni model ove je godine nagradila i Razvojna banka Vijeća Europe koja im je dodijelila 25.000 eura.

Njihovu ulogu u integraciji osoba s invaliditetom prepoznao je i križevački pisac Josip Peterlić Pjer, koji je ove godine izdao svoj roman „Princeza Hedy“. Treći je to dio njegove „Križevačke trilogije“, a upravo je on inspiriran ovom pozitivnom, čokoladnom pričom iz njegova grada.

Ovaj roman za djecu tako je u prvi plan stavio dječaka s autizmom koji upravo zahvaljujući čarobnom čokoladnom svijetu uspijeva po prvi put uspostaviti kontakt s osobama izvan svog sigurnog, zatvorenog svijeta u kojemu on živi sa svojom majkom.

Naime, radnja ovog slatkog romana odvija se oko Jana, dječaka s autizmom koji svaki dan, sa svojom majkom sjedi ispred kafića Choco Bar u Križevcima i ni s kim drugim ne ostvaruje kontakt. Kada to primijeti mačak Ljubi kojeg je konobarica iz kafića spasila s ceste, odluči pomoći dječaku u ostvarivanju socijalnih kontakta. Njegovu namjeru brzo prepozna i sama konobarica koja mu pomogne.

U kasnijem zapletu, Jan će biti razdvojen od majke te prisiljen provesti jednu noć u samom kafiću. Upravo ta noć dovest će do velike promjene jer će on i Ljubi otkriti čarobni salon u koji pristup imaju dobra djeca i ljudi koji čine dobro za drugo. Otkrit će također i da njihova konobarica noću postaje princeza Hedy, princeza čokolade koja je uvijek tu za svakoga.

Istovremeno, majka koja se odvojila od sina dok je išla po njegov autić, ostaje zaključana i osjeti nemir i zabrinutost zbog činjenice da je prvi put razdvojena od svog sina. No, komadić čokolade koji pronalazi u džepu pruža joj utjehu i daje osjećaj sigurnosti da će sve biti u redu.

Prema riječima samog autora, autizam je u ovom romanu iskorišten kao personifikacija svih bolesti vezanih za invaliditet i zapravo je osnovna namjera ovog romana osvijestiti da svatko u našem društvu treba imati jednake mogućnosti za rad i sudjelovanje u svakodnevnom životu. Pri tomu invaliditet ne smije biti prepreka.

Također, prikazivanjem Hedy kao konobarice danju, a princeze noću autor je htio prikazati kako je svako zanimanje jednako vrijedno i kako svatko ima jedinstvenu ulogu u društvu.

Ova topla ljudska priča u kojoj je prikazana i čarobna moć čokolade, na jednostavni, djeci prihvatljivi način uči o temeljnim ljudskim vrijednostima – pomaganju, prihvaćanju i suosjećanju.

Roman „Princeza Hedy“ zasad se može kupiti samo kod autora Josipa Petrlića Pjera, slanjem upita na njegov mail pjerkz@gmail.com.  

Treba na kraju napomenuti da je lik iz ovog romana, Mačak Ljubi, dobio i svoju skulpturu ispred samog Choco Bara u Križevcima.

Fotografije: Josip Petrlić Pjer

Kate Bošković
KATE BOŠKOVIĆ

SVOJU LJUBAV PREMA NOVINARSTVU I SLASTIČARSTVU SPOJILA JE POKRETANJEM PORTALA SLATKOPEDIJA, NA KOJEM SVAKODNEVNO PIŠE O SVOJIM OMILJENIM TEMAMA.

petak, 11. prosinca 2020.

ŠTATUKO POSTAO LUTAK

 

ŠTATUTKO DOBIO SVOJE LUTKA IZDANJE

Ovih dana mi je lik iz slikovnice "Štatutko i Marcel Kiepach" dobio svoje LUTKA izdanje. Baš sam sretan i ponosan. Hvala mojoj supruzi Ljiljani Lili Petrlić što si je dala puno truda i kreativnosti te ga je izradila.