Na otvorenoj pozornici parkinga iza Gradske knjižnice Franjo Marković
Trg Sv. Florijana 14, Križevci
Osim autorove priče za djecu o križevačkom meteoritu čija se radnja odvija u našoj Ratarskoj šumi biti će uživo uz gitaru izvođene pjesme za djecu, priče, izložba ilustracija iz knjige, razgovor s piscem... i poklon iznenađenja!
Normalno, sa silaskom noći prišuljati ćemo se do terase
zvjezdarnice i promatrati teleskopom nebo…
ŠTO TREBA?
Dekica na
kojoj čete sjediti, dječja znatiželja, nesputanost, zaigrana mašta i SVAKAKO doći na vrijeme…
Vidimo se, SRCEMAH!
AMUŠOVA ŠPILJA (uvodni ulomak)
Josip Petrlić Pjer
Amuš je bio sasvim običan devetogodišnjak koji je živio i ponašao se kao i svi njegovi vršnjaci. Vrijeme, osim u školi, je uglavnom provodio u svojoj sobi zabavljajući se i koristeći sve blagodati što nove tehnologije mogu pružiti. Iz dana u dan život mu je stalno imao istu dinamiku. Nije se žalio. Tu uhodanu svakodnevnicu su jedino remetila druženje njegovih roditelja sa svojim prijateljima. Nije znao zašto, ali volio je to vrijeme provoditi s njima. Zapravo, uvijek je sve podredio da bi bio na tim druženjima. Kao začaran je slušao sve te silne priče koje su oni pričali, a koje su se njima stvarno događale. Ma bilo je tu stvari za ne povjerovati, ali opet imalo je smisla. To što iz današnje perspektive izgleda čudno ne znači i da se nije tako odigravalo. Ne malo broj puta je maštao da i on živi u dječačkom dobu svojih roditelja. Posebno mu se dojmilo kada su dosta zagonetno pričali što su sve u Ratarskoj šumi radili. Svatko od njih je imao svoju priču koju uopće nije ispričao već se samo nadovezao na već izrečene riječi da je ta šuma čarobna. Divno čarobna! To izgovarajući na lice im se navlačio zagonetni očaravajući osmijeh i u trenutku kao da su nestajali u tom zagonetnom vremenu. Amuš ih je molio da mu kažu o čemu se tu radi ili da mu ispričaju te priče, odgovor je uvijek bio da se to ne može ispričati da se to mora doživjeti. Normalno, ako se ima sreće, posvećenosti, upornosti i hrabrosti.
Toliko ga je ta zagonetnost o Ratarskoj šumi obuzela da ju je pod svaku cijenu odlučio upoznati i istražiti. Nije bila daleko od njegove kuće, odmah preko brijega. Vozeći bicikl do nje bi stigao za par minuta. Sjetio se on da dok je bio malen, roditelji su ga u nju vodili, ali se nikako nije mogao sjetiti da li je tada doživio što čarobno. Možda i je, ali se ne sjeća. U šumu mu se nije išlo samom pa je zamolio svoja dva prijatelja, vršnjaka iz grada, da idu s njim. Nevoljko su pristali. Oni nisu bili oduševljeni s tom idejom kao on i umjesto vožnje biciklom do šume i po šumi radije bi se igrali na kompjutoru. Zbog prijateljstva s njim, pristali su da će ići u šumu sutra poslije škole.
Tu noć baš i nije previše spavao. Pomišljao je da bi u
Ratarskoj šumi sigurno moglo biti moćnih zmajeva, duhova, ogromnih strašnih
zvijeri… i nadao se da nisu pre strašni i preopasni. Stresao se. Ubrzo si je te
loše misli izbacio iz glave jer da su oni tako strašni i opasni pa i njegovi
roditelji i prijatelji ne bi to preživjeli i još s takvom ushićenošću pričali o
tome. Sigurno ih ima i sigurno nisu tako loši. Jedva čekam! S tom mišlju je
zaspao...
Nema komentara:
Objavi komentar