Veliko srce mrava Mravička
Ljiljana i Pjer Petrlić
I. Oluja i gubitak
Na maljušnom otoku nasred živahne rijeke živio je mrav Mravičak sa svojom
vrijednom mravljom zajednicom. Mravičak je bio poznat kao posebno dobar
prijatelj i marljiv radnik. Iako nije znao plivati i bojao se vode i nije bio
odveć hrabar, svi su ga voljeli.
Jedne mrkle noći kad su sijevale munje i padale divovske kapi kiše, te
puhao snažan vjetar, na otoku se desila strašna tragedija. Oluja nije imala
milosti i znalo se već i po samom njenom opakom mirisu, koji je dugo ostajao u
zraku, da neće i nemože biti dobro. Vjetar je otpuhao lopočev list prepun
njihove hrane ravno u najdublji dio rijeke. S jutrom se sve smirilo osim
mravljih srdašca koja su se slomila vidjevši da je sva njihova vrijedno
sakupljena hrana plutala rijekom na listu lopoča i to dosta daleko od njih.
Nije bilo druge, krenula je borba mrava s divljom, zamuljanom, prljavo
smeđe-žutom rijekom za spašavanje hrane,
jer bez nje svi će umrijeti. I najhrabriji i najsnažniji među njima su
pokušavali, ali nikome nije uspjelo doplivati do lopoča s hranom. Zakovitlali
vrtlog vode ih je uporno usporavao, a valovi koje bi stvorilo skakanje riba bi
ih vračalo unazad. A kada bi se iscrpljeni i umorni nekako i uspjeli i
približiti listu lopoča s hranom, rijeka bi ga nekako zločesto zaljuljala
dalje, predaleko za umorne i iscrpljene mrave plivače.
II. Susret s paučicom
Mrav Mravičak je sjedio na rubu otoka i sve to s tugom promatrao žaleći što on
ništa ne može učiniti da pomogne svojim prijateljima, svojoj zajednici. Unatoč
tome što zbog straha od vode nije mogao ni nogu umočiti u rijeci i što nije
znao plivati silno i pod svaku cijenu im je želio pomoći. Tu unutarnju borbu
mrava Mravička je promatrao jedan vilinski konjić. Toliko ga se to dojmilo da
je on želio pomoći njemu.
I baš u trenutku kada se želio obratiti Mravičaku koji je gledao tupo u
lokve vode, Mravičak vidjevši da se u njima koprcaju bebe paučića, žurno ustane
i ustrča se amo-tamo. Skakao je preko lokvica vode i revno ih sakupljao i
okupljao. Mravičak je bebe paučiće, koje je olujna kiša izbacila iz njihovog
sićušnog doma, spašavao iz lokvica vode pazeći da se ne utope ili da ih rijeka
ne odnese. Toliko se posvetio spašavanju beba paučića da oko sebe nije bio
ničega drugog svjestan, pa niti strašne opasnosti na koje ga je mahnitim
mahanjem krila uzaludno pokušao upozoriti vilinski konjic. Ne znajući o čemu se
zapravo radi, ali uplašena za svoju djecu, prema njemu je ljutito jurila moćna
i opasna mama paučica. Svi su znali da nitko i nikada njezinu djecu ne smije ni
dodirnuti, a kamoli nešto drugo. Dok su joj oči sijevale od bijesa, njezine
duge, velike, dlakave noge gazile su sve pred sobom.
Spazivši konačno opasnost koja mu je prijetila od opasne mame paučice
srce mu je od straha stalo i imao je osjećaj da će se onesvijestiti. I drhtave
noge su mu toliko otežale da je mislio da su ukopane u zemlju. No svejedno je
ostao hrabro stajati pomno i nježno čuvajući bebe paučuće da slučajno ne
ispadnu i da im se nešto ne dogodi. To je zbunilo mamu paučicu pa je naglo
stala i zaustavila svoj napad i ratni pohod za spas svoje djece. Kao i sve
bebe, kada su paučići prepoznali svoju majku, veselo i hitro su iz ruku
Mravička pohitali u maminu torbu od paučine. Tek tada je mama paučica shvatila
o čemu se tu radilo, te mu je u znak zahvale kimnula glavom i mrežom se popela
iznad njegove glave u svoje gnijezdo.
III. Savjet konjica
Mravičak je bio potpuno zbunjen. U glavi mu je zujalo, a noge su se i dalje
nekontrolirano tresle. Za njega se sve ovo prebrzo odvijalo. Još se do kraja
nije ni sabrao, a doživio je novi šok. Prišao mu je vilinski konjic i
zadivljeno mu čestitao na hrabrosti i požrtvovnosti. Mravičak ga je začuđeno,
raširenih očiju u nevjerici gledao opravdavajući se da nije ništa posebno
učinio. Bebama paučićima je trebala pomoć i on je priskočio. Pa to bi učinio
svatko na mom mjestu - ustvrdio je.
Vilinski konjic se na te njegove riječi samo tajanstveno nasmiješio i
upitao ga što ga je to do maloprije tako jako mučilo. Mravičak mu ukratko
ispriča sve o nevremenu, lopoču s hranom i kako do nje sada ne mogu doći, a i
on bi silno želio pomoći jer sada njegovoj mravljoj zajednici prijeti glad, a
on ovakav kakav je ne zna kako da pomogne. Konjic se zamisli pa mu kaže:
I ja sam malen, a i vjetar zna biti jak, ali i dalje jedrim nebom jer sam
naučio koristiti strujanje zraka. Imam i slaba krila i kao i ti sićušne noge pa
ipak sletim na svaki list i cvijet ma bio on ravan, zaobljen, sklizak ili
hrapav. Ja samo koristim one vrline koje imam.
IV. Plovidba
Čuvši to, mravu Mravičku nekako sve postade jasnije. Pa i ja sam sitan i ja
mogu stajati na nekom listu ili grančici i može me voda nositi do lopoča s
hranom da se ne smočim, zaključio je. Pa već sam maloprije i trčkarao lokvom, a
naučiti ću i plivati - hrabrio se. Marljivo je krenuo u potragu za najboljim
splavom. Okretao je razno lišće, verao se po granama, isprobavao ravnotežu…, i
stotinu puta iznova je pokušavao zaplivati; isto bi toliko puta i potonuo, sve
dok jednom nije u lokvi vode uspio nesigurno plutati. Nije mu bilo lako, no
nije odustajao.
Proučavao je i smjer strujanja zraka i kretanje vode. Kada je sve to
koliko-toliko obavio i savladao, zaključi da je vjetar povoljan i kao pravi
mornar skočio na bačenu grančicu grube i tvrde kore i otisnuo se od obale. Voda
je bila toliko hladna da je se nije usudio ni taknuti. Nošen povoljnim vjetrom
plovio je prema lopoču s hranom. Srce je iznova ludo lupalo jer strah je bio
ogroman. Jedno je pokušavati plivati u nekoj mirnoj lokvici vode uz obalu, ali
sasvim nešto drugo to isto pokušati
nasred ove velike, duboke, brze i hladne rijeke. Brrrr. No, želja da
prijateljima mravima pomogne je bila veća od bilo kakve opasnosti i straha.
Dio plovidbe je protekao donekle dobro i kada se činilo da će i dalje
biti sve u redu, iz vode naglo iskoči riba zapljusnuvši ga vodom. Mravičku se
na trenutak u odbljesku učinilo da je ona u pohodu na hranu i da na sebi ima
neprobojni srebrni oklop od ljusaka. Bojao se da će ga pojesti. Snažnim skokom
uzburkala je površinu, a val je poput goleme ruke povukao Mravička i njegovu
grančicu čamac u vir. Iako se Mravičak svim snagama čvrsto držao za grančicu
ubrzo je počeo gubiti snagu i sve teže je hvatao dah. Polako se prepuštao
sudbini. Odjednom osjeti kako njega i grančicu netko izdiže iz vode i vuče ih u
mirni tok rijeke bliže lopoču s hranom. Još nije došao ni blizu kada ispred
njega skoči pohlepna žaba krastača. Bila je točno između njega i lopoča. Prevrnula
je grančicu koja je nošena strujom vode potonula i nestala iz vidika. Mravičak,
izgubivši siguran oslonac iz ruku, mahnito je i nekontrolirano mahao rukama i
nogama. Gutao je puno vode i ostajao bez zraka, ali nije prestajao mahati i
mahati. Pokretni mu nisu bili ni elegantni ni lijepi i oko njega je voda
prskala na sve strane, no nekako je ipak uspio proplivati. Smirivši se malo i
ohrabrivši, uspijevao se održati na vodi. To ga potakne da počne sigurnije
zamahivati rukama i ubrzo je poput iskusnih plivača u tili čas stigao do lopoča
s hranom. Popeo se na njega.
V. Spas
Njegovi prijatelji mravi su pomno i sa strepnjom pratili razvoj njegovog
mornarskog pothvata i iako sretni što se živ uspio dočepati lopoča jako su se i
zabrinuli. Sada je i on, isto kao i hrana, zapeo na lopoču. Potpuno iscrpljen,
bez imalo snage i motiva da se pokrene razočarano je ležao. Znao je da neće
moći dovesti lopoč s hranom do otočića, a dobro je znao i što to znači za život
i opstanak njegove mravlje zajednice, njegovih prijatelja. Zbog nemoći jako se rastužio.
Odjednom je iznad glave zamijetio nešto crno i veliko i spuštalo se ravno
na njega. Izgledalo je opasno. Nije se imao snage pomaknuti. Učas je zajedno s
lopočem i hranom bio u potpunosti obavijen, zarobljen svjetlucavom i čvrstom
mrežom koja je sjajila na suncu poput bisera i letjeli su prema otočiću.
Vilinski konjic i mama paučica su se dogovorili da će pomoći Mravičku u
znak zahvale za njegovu dobrotu, hrabrost i to što je nesebično, riskirajući
život, spasio bebe paučiće. On je pozvao sve svoje prijatelje vilinske konjice,
te su organizirali veliki leteći roj i prvo prenijeli mamu paučicu do lopoča s
hranom i mravom Mravičkom. Pošto ih je mama paučica brižno obavila snažnom
paučinom, zajedno i sigurno su ih odnijeli natrag do otočića.
Cijela mravlja zajednica je mrava Mravička dočekala s oduševljenjem
klicajući kako je hrabar, dobar, pravi odan prijatelj i odgovoran. Čak su mu u
čast napisali i otpjevali pjesmu tako glasno i s oduševljenjem da se činilo da
ih i sunce sluša. Za njih je s razlogom bio heroj jer se zbog potrebe zajednice se sa svim svojim strahovima suočio i nadišao ih. Mrav Mravičak se zadovoljno
smješkao i dalje misleći da nije učinio ništa tako hrabro kao što oni kažu i
ističu. Pa on je samo jedan običan mrav. Njihov mrav.
13.-14. 2. 2026.
Mravlji smiješak
Josip Petrlić Pjer
I mi mravi
s ticalima na glavi
s nogama u pijesku
radujemo se smiješku
ref;
Naš Mravičak
baš svima nama sličan
a u potpunosti
svoj
naš mravlji je heroj
I mi djeca
s kapama na glavi
s rukama u pljesku
radujemo se smiješku
Nema komentara:
Objavi komentar