SUSRET U BAKOVČICI

Baš je nekak tmurno počelo ovo jutro. Prvi korak u petak nije baš pokazal sunčani osmijeh i nekak mi se mam nije nikam niti išlo, jer kaže poslovica ako se po jutru poznaje dan... e onda ovaj dan ne bi trebal biti bog zna kaj veseli.
No nisam ja od jučer i znal sam da danas još moram prehodati tisuće koraka, hititi tisući pogleda i dodira i nek samo jedan do dva budu onak posebni cijeli dan bude isto tak posebni i za pamćenje. A bilo ih mnogo više od dva, mnogo više od... jer se išlo u Područnu školu Bakovčice kod vučitelja Radovana i "njegove" djece na susret pod nazivom

ŠKOLSKO ZVONO U BAKOVČICI – SUSRETI PRIJATELJSTVA

mali susret Područnih škola

Jedva da sam izašel iz auta, a već mi je bilo odlično. Hitil sam pogled na tu djecu, od prvog do četvrtog razreda, i sunce nam nije niti trebalo, zapravo suncem su sijala sva ta zadovoljna lica. Jedni jer su došli na susret iz Zagorja iz Lepe Vesi (njih 20), a drugi jer su bili domaćini (njih 10) i jer im se sprema dobro druženje i igre.
Neće biti nastave, barem ne one u klupi već samo one uz igru u prirodu -dovoljan razlog za osvojiti uspješno ovaj dan.
Začas smo nekaj doručkovali i pobrali nam najdražega Mladena Kušeca i veće se uz pjesmu u kombiju vozili prema Bilogori.

Na Stankovom vrhu, na Bilogori, dočekalo nas je iznenađenje, dočekal nas je pravi, najpraviji renđer. Poslije smo saznali da je to naš današnji domaćin u prirodi i na farmi Davor Rajšel. Kak nas je taj renđer fino uvlekel u priču o šumama, kraju, gljivama, biljkama, životinjama da se skoro nismo niti dali da idemo dalje, ali moralo se...

Tri zavoja lijevo kroz šumu tri zavoja desno niz breg uz livadu i ugledali smo farmu i konje. Kud ćeš veće sreće, a kad smo vidjeli da još gori logorska vatra i da se more oko nje na dekama sjedjeti pravo druženje je počelo.
Malo upoznavanja s biljkama, gljivama jestivim ili ne i da, kobila Azra i njen vodič Marko su bili spremni da uvesele djecu jahanjem.
Jahalo se do iznemoglosti, potezalo uže, bacalo potkovu, trčalo, igralo nogomet, vrištalo, smijalo, veselilo... jednostavno se intenzivno i spošteno družilo.

Popodne je već zamaklo i bilo smo u školi jer trebalo se nahraniti jelom, ali i malim kulturnim programom za što su bili zaduženi domaći đaci s dvije recitacije, violinistica Tara Knežević sa svojim prijateljima (druga violina i klavir) i pjesnik i pisac Josip Petrlić Pjer. Kratak, ali slatki program je začinio, s nekoliko riječi, i sam domaćin i organizator susreta, Radovan Knežević.

Izvanredno prijateljstvo između djece i svih učitelja koji su bili s nama, edukativnost i izvornost druženja s prirodom, spontanost pomaganja i nadopunjavanja bez zareza je današnji dan izrečen u nekoliko riječi. Slikarski rečeno: "Nije bilo boje ili nijansa boja koje nisu danas u nama zasjale i dobile otvorenu priliku".
Hvala Radovanu, školskoj djeci, domaćinu i gostima, učiteljima i svima onima koji su pripomogli da ovaj susret malih Područnih škola već duže vrijeme živi i oplemenjuje i djecu i odrasle.
Tko je ono rekao da se današnja djeca ne znaju igrati?
Moš' mislit!

Jedan cijeli dan sam opet mogao biti dijete i pol, 

a Radovan je postal punopravni član "Križevačke udruge pjesnika i pisaca -KUPP".
PjerJP