Zašto pišete upravo na taj način?
Iznimno sam emocionalan tip, volim djecu i s njima se
baš dobro osjećam te je logično da i moj književni rukopis bude primjeren tome.
Volim pisati i za odrasle (i tu mi sasvim dobro ide), ali primarno,
srcem, dušom, karakterom i izričajem sam daleko bliži i prisniji uz književnost
za djecu.
Želite li utjecati na svoje čitatelje i ako da, kako?
Mislim da ne postoji književnik ili osoba koja piše ili se na neki drugi
način umjetnički izražava, a da svjesno ili nesvjesno ne očekuje reakciju
čitatelja ili publike. Takva reakcija može imati veći ili manji, dugoročniji
ili kraći utjecaj, u mojem slučaju na čitatelje, ali ga svakako ima.
Osobno radim puno književnih susreta s djecom od 3 do 10 godina i trudim se
da im približim književnost, kazalište i glazbu na jednostavan zanimljiv i zabavan način.
Očekujem i nadam se da ću osim čitanja, slobodnijeg izražavanja kod njih
potaknuti i onaj kreativan dio.
Kako je to biti slavan pisac i kako to utječe na vaš
privatni život?
Nikako se kod pisca ne može odvojiti privatan život od
javnog jer je sve to čvrsto protkano i u stvari jedno drugo nadopunjuje. Ne
postoji, zbog same inspiracije, fiksno vrijeme za stvaranje tako da ste
praktički stalno uz svoj „posao“ da li kod kuće ili u javnom prezentiranju. Kao
pisca vas gledaju i doživljavaju i kod kuće i u ulici i u gradu tako da gdje
god bili što god radili i obavljali, dio ste te uočljivosti bez obzira da li
vam se to u datom trenutku sviđa i da li vam odgovara ili ne.
Meni osobno te ne predstavlja preveliku zahtjevnost
jer ne moram zbog osnovne egzistencije ići na onaj službeno zvani posao, a
istodobno volim to što radim.
Što mislite o drugim piscima, tko utječe na Vas, a
koga ne podnosite?
S obzirom na moje godine vrlo malo ili mislim gotovo
nimalo se više ne povodim za nikim. Zapravo sam uvijek bio svoj, znam u svom
radu onako ovlaš popratiti trendove, no pisce koje sam volio i koje danas poštujem
pišu i stvaraju drugačije od mene. Ivan Kušan, Zvonimir Balog, Mato Lovrak,
Mark Twian i svakako Jack London su pisci čija sam djela doslovce „gutao“, a s
time su oni svakako utjecali na moje razmišljanje, na moju maštu i na moje
pisanje.
Ne podnosim pisanje samo da bi se prodalo i da bi pod
svaku cijenu stvorilo ime. Moram nažalost reći, da danas u našoj domaćoj
književnosti mnogi autori za djecu pišu očekivane tekstove s očekivanim (već
tisuće puta viđenim) stereotipnim zapletima i radnjama, jer takav i takav
vid pisanja prolazi kod djece i zagarantirana je zarada. Ovakav vid stvaranja
„na traci“ nije samo rezerviran za one manje poznate ili šire nepoznate
književnike već i za one, što je poprilični poraz, dokazane i etablirane, s pedigreom.
Najviše ne volim, ili možda ne razumijem, da u svojim
djelima imaju krasnu moralnu „spiku“, glume savršenstvo dotjerano do
propovijedi, a u životu rade i trude se da rade sasvim suprotno. Ne bi takvi
smjeli stati pred djecu.
Koji je Vaš odgovor svima onima koji Vas napadaju?
Neki mi zamjeraju da nisam „pravi“ pisac jer pišem za
djecu i da mi nije u redu što pod svaku cijenu želim biti svoj u kreativnosti i
načinu rada književnih susreta i raznih programa. Zamjeraju mi, ali i na mene
se javno ljute, što uspijevam doprijeti do djece, učiteljica i odrasle
populacije. Navodno s time umanjujem vrijednost književnosti. Ludilo!
Na njihovim reakcijama sam im zahvalan jer je to jedan
od mjerljivih kriterija da pišem i radim, to što radim, jako dobro.
Zamjeraju mi kako sada ja mogu biti i pisac i
skladatelj i urednik i radijski i… mnogo još toga. To ih najviše živcira, ta
posvećena svestranost, a sve to radim bez stresa i bez ičije potpore.
Kako napadi djeluju na Vas?
Ako Vas drugi kolege književnici hvale i hvale to je sigurno znak da ili
nešto ne radite dobro ili da idete prema silaznoj putanji ili da su na vas jako
ljubomorni. Rijetko sam naišao na nekog kolegu koji mi je htio nešto pomoći. S
time sam se pomirio i zapravo mi je to i pomoglo da budem „svoj“. Nekada su mi njihove negativne reakcije
smetale, kočile me, a već duže vrijeme pokušavam iz te negativnosti nešto
naučiti i vjerujte mi, uspijevam u tome.
Pišete li u određeno vrijeme ili kad Vas posjeti muza?
Imam sreće pa mogu pisati gotovo uvijek, istina nije
to uvijek i dobar i upotrebljiv tekst, ali pisati mogu. Jedna od mojih
prednosti je što često istodobno pišem neku pjesmu, neku priču za djecu i neki
novinarski tekst ili možda haiku, ili pak uređujem nečiju knjigu, pa kada mi
nestane inspiracije u jednome samo se prebacim na drugo ili ponovo vratim na
prvo. Najkoncentriraniji sam u popodnevnim satima i poslije ponoćnim. Obavezno
pišući slušam ozbiljnu glazbu. (I sada.)
Jesu li Vaše priče autobiografske ili izmišljene?
Sve ovisi što pišem, ljubavnu poeziju ili poeziju za
djecu, kakvu priču, putopis ili nešto treće. Volim pisati izmišljene priče, ali
u ne mali broj puta sam kroz te izmišljene protkao neke svoje doživljaje za
koje da sam rekao da su istinite ne bi mi nitko vjerovao, a u priči se izvrsno
uklope. Moram reći da kada tako nešto uspijem ukomponirati, sretan sam, to me
ispunjuju.
Postoji li koja zanimljiva činjenica o životu slavnog
pisca koju mi ne znamo?
U osnovnoj školi sam bio očajan u pisanju sastavaka (moj
najbolji prijatelj ih je uglavnom pisao i za sebe i mene) i mislim da nikada
nisam dobio veću ocjenu od tri, a i to je bilo rijetkost. To me jako ljutilo i
jednom, u osmom razredu, odlučio sam tome stati na kraj. Na satu hrvatskog,
kada smo pisali zadaćnicu dobili smo da napišemo, odaberemo, jednu od tri
ponuđene teme. Ja sam pisao kao lud i napisao sam sve te tri teme i još sam
počeo pisati i četvrtu svoju. Sreća što je zvonilo jer tko zna, možda bih i
danas još, onako zaluđen, pisao. Da skratim, dobio sam čistu peticu, ali u zbroju.
Profesorica mi je rekla, zapravo imala je poduži monolog o mojem književnom
stvaralaštvu i rezimirala da su one tri
predložene teme bile za po jedinicu, a ona nedovršena moja, da se moglo navući
na dvojku. Zaključila je da se maknem što dalje od pisanja.
Tada nisam znao pisati, ali sam čitao i čitao i po tri –
četiri knjige mjesečno, a nerijetko i
više.
Još da dodam, da onaj moj školski prijatelj spisatelj je
„dibidus“ u pisanju, danas ne zna prepisati niti recept.
I to je život, zar ne?
Hvala Vam na suradnji i želim Vam sve nabolje!
Novinar: Paola Novak, gimnazija, Srednja škola Prelog
